Timon je bila kuja a ne mužjak kako bi joj ime dalo pomisliti. Zapravo, njeno je ime bilo Simon, a nadjenuo joj ga je prethodni stanar vile Saila Giri. Saila Giri je, naime, ime naše kuće. Jer, naša je kuća toliko stara da se samo danas čini nekom posebnošću to što ima svoje ime. Jer, u doba su njene mladosti, sve kuće imale vlastita imena. Bilo je to vrijeme kada je Dehiwalla, dio Colomba u kojem živimo, bila prašuma u kojoj su samo bogate obitelji imale kuće za ladanje i bijeg od gradske vreve. Valja svakako pogledati rijetke fotografije Colomba is tog vremena, da bi se razumjelo da su se u to vrijeme konjske zaprege smatrale izvorom neopisive buke, a činjenica da ih je u cijelom gradu bilo jedva stotinjak baca jasnije svijetlo na predodžbu o tome što su naši preci smatrali vrevom, bukom i stresom. Od tog i takvog Colomba u ovu se kuću dakle povlačila obitelj De Silva, da mažena pažnjom brojne posluge odmori napete živce od nesnosna ritma grada.

Više od sto godina kasnije u tu smo kuću uselili mi, dragovoljne uteklice iz Hrvatske. Prije nas pak, pet je godina stanovao ovdje Francuz Antoine, koji je u južnom krilu kuće imao ured - u kojem sada sjedim i pišem - a u sjevernom privatne odaje. Francuz se bavio proizvodnjom nekih igračaka, i posao mu je uspjevao pet godina. Ali, jednoga dana jednostavno je nestao i nitko ga ovdje više nikada nije vidio. Bez brige, nisu ga oteli pirati ili vudu vještice kojih ovdje ima na pretek. Utekao je od poreznih organa Socijalistieke Narodne Demokratske Republike Sri Lanke. Posao mu je naime bio tako loše krenuo da više nije imao novaca za plaćanje poreza i ostalih davanja, te se bijeg natrag u Pariz činio jedinim spasonosnim rješenjem.

Ostali su njegovi neplaćeni računi, stol za kojim pišem i dva psa: kuje Babana i Simon. Kako je Simon postala Timon? Mnogo godina kasnije, pisao bi Marques, nakon što već godinama kućom Saila Giri nije odzvanjala dječja igra - jer Antoine nije imao djece - kućom je počeo zvoniti jek dječjih stopala u trku. Naše blizanke Ema i Klara su nakon - za ovdašnje prilike skučenog stana na zagrebačkoj Trešnjevci - otkrile svu ljepotu golemog salona i trčanja između kolonijalnog namještaja s kojeg je nevoljko isparivala patina prethodnih stanara i njihovih snova. Radije negoli u vrtu, blizanke su trčale u salonu oko stola u neobuzdanom vriskanju i smijehu. Nismo to niti pokušavali obuzdati, makar ne tih prvih dana, dok smo i mi sami bili gdjekad ushićeni a češće prestravljeni od činjenice da smo onako impulzivno, bez pravog razloga i plana jednog jutra naprosto sjeli u avion i krenuli, više napuštajući prethodno nego li hrlili k budućem. Ema i Klara su dakle, ne zato što su čitale Shakespearea već gledale Disneya, prekrstile kuju Simon u Timon, po onom simpatično priglupom liku merkata iz 'Kralja lavova'. Tako je Simon dobila muško ime, kao primjer dodira povemašnje običnosti s vremenom u kojem jedva da je išta bilo obično.

Timon je uglavnom spavala. Ponekad jela, ponekad lijeno došetala do nas i počastila nas pogledom, a u zadnje vrijeme kao da se prisjetila starih trikova kojima ju je Antoine naučio ne bi li zaslužila kakvu pseću poslasticu, pa je u očekivanju komadića hrane najradije Emi ili Klari davala šapu na rukovanje, što je izazivalo još zvonkije zadovoljstvo blizankica. A onda je, usred igre sa Klarom, Timon jednoga dana umrla. Opisivati njene muke neumjesno je iz najmanje dva razloga; bilo je to ružno, a na kraju krajeva, bila je pseto. A u ovom svijetu previše umire i pati ljudi da bi sad oko smrti psa trebalo raditi veliku priču. Ono što me je zapravo potaklo na pisanje je patnja one druge kuje, Babane za izgubljenom družbenicom. Već danima Babana pati, ne laje više po cijelu noć, i tek sada vidim koliko je bilo umirujuće kroz polusan slušati je kako nas čuva. Čvala je kuću, i to za dvoje, jer je Timon, kao starija, sve to vrijeme spavala. Svejedno, Babana je obavljala čuvarsku dužnost za obje i nikad se nije žalila. Što, ne mislite da se psi mogu žaliti? Naravno da mogu. Jer žalost koju Babana iskazuje svakog trenutka otkako je ostala bez Timon je žalost sjećanja, pamćenja. Dakle - razuma. Ne mislim si dopustiti pretpostavljati sva njihova iskustva. Ali su ona bila svakako dovoljno izvanredna da izgrade sjećanja koja sada Babani nedaju spokoja. Babana je ostala sama, i bojim se da u svoju zbirku sjećanja jedva de će dodati ikoje novo poglavlje. Kao da se sve što joj se imalo dogoditi u njenu životu psa čuvara već dogodilo. Sva buduća iskustva bit će nevrijedna pamćenja. Niti će biti ikoga da ta sjećanja čuva. I – zato ovaj zapis.

Mi smo, Branka i ja, s druge strane ostavili za sobom - Bogu hvala – žive prijatelja, a sa sobom uzeli bitan njihov dio: zajedničke uspomene! I bez obzira na svu raskoš Azije i tropa, jedva da će ijedna nova epizoda pred nama steći povlasticu postajanja uspomene. Pa čemu uostalom uspomene ako su oni kojima bi ih jednoga dana trebalo ispričati tako nepromijenjivo izvan njihova nastajanja. Ne mislim time reći da neće biti, i da napokon i već nema novih doživljaja. Ali, sve je to rutina kojoj opako nedostaje nevinosti, naivnosti i nadasve sposobnosti čuđenja i radosti. Sve su to kolači za bezube starce; dočim kolači pripadaju djeci.

Kad iz ove sigurnosti dragovoljnog azila od besmislenosti koju smo ostavili kod kuće pogledam iza sebe (a pri tome naravno iz slijedeće jednadžbe isključujem svoju djecu koju tako bolno volim i iznevjerujem sve ove godine) moj kapital nisu možebitni filmovi ili kakvi drugi uspjesi. Nego prijatelji, čije vrline osjećam dijelom sebe. Na njih sam ponosan kao na vlastito postignuće, kao što sam ponosam i na svoje neprijatelje, jer valjalo je zaslužiti takvu kolekciju ništarija sa suprotne strane. Ni sa jednim od svojih bivših prijatelja (a samo ti bivši prijatelj može postati neprijatelj; ostalima nedostaje temeljna pretpostavka neprijateljstva: zajednička povijest) nisam se nikada zapravo posvadio, nego se jednostavno udaljio od njih. Volim se zavaravati kako je takvo postupanje odlika uljuđenosti, ali mi neki đavo iz prikrajka stalno šapće da je to prije svega kukavičluk. Kuja Babana se, vjerujem, nije zamarala takvim razmišljanjima. Pseći je život ipak jednostavniji. Prijatelje ližeš, neprijatelje grizeš, sve je ostalo varijacija ovih dvaju načela. Babana je svoje neprijatelje dakle pamtila ugrizima kojima ih jer častila cijele mladosti. Njena posljednja prijateljica Timon, samim time što je bila posljednja, ostavila ju je tako preteško, gotovo izdajnički samom, da na ovoj obali (kojoj se valja radovati već i stoga što zapravo prekratko traje) čeka vlastiti epitaf iz mojeg pera, ili nekog budućeg stanara ako mi poslovi ovdje ne krenu dobro.

Vrtlar Aja sahranio je Timon u dnu vrta. Podigao joj humak koji podsjeća na sve one bezimene jadnike izginule u svim tim besmislenim ratovima. Ema i Klara ukrasile su grob crvenim cvjetovima hibiskusa i nježnim bijelim laticama nekog tropskog stabla koje nam raste u vrtu, a čijeg imena ne znam. Jedva da je ikada neki pas imao ljepše počivalište. Ona čarobna svjetlost koja svake zore ponovo pada na naš vrt poput pokrova zaborava, zrake jutarnjeg sunca koje se poput kopalja gotovo materijaliziraju kroz tropska isparavanja, sada se prelijeva i preko tog groba, kao da za Timon otvara neka nama sasvim nevidljiva, a opet naslutljiva vrata prema onoj drugoj obali.


Colombo, 2003.