'... Neka ... tvoja milostinja bude u skrovitosti.' Matej, 6-4

Usporkos svim onim finim nijansama koje misionarstvo u sebi podrazumijeva, ono je ipak prvenstveno očitovanje kulture koja je misionarstvo iznjedrila i odaslala ga u svijet kao glasnika, ali i širitelja te iste kulture. A kada jedna kultura istupa u nekom novom svijetu, ključno je pitanje - što i koga se zastupa? Bez obzira na kršćanski svjetonazor, kojeg je misionarstvo vjerojatno najčišći primjer, misionarski je izdanak naše kulture oblikovan i sasvim profanim obilježjima zapadne uljudbe. Krajnje vulgarno, ali ne i netočno rečeno, onaj koji daje novac za djelovanje misionara, u većoj ili manjoj mjeri određuje ne samo obrazac koji se putem misionara želi ponuditi nekom drugom društvu, već utječe i na očekivanja koja misionarsko društvo postavlja pred misionarski poduhvat.

Svako je stoljeće, ili svi sadržaji koji su tvorili političku i kulturološku razlikovnost stoljeća, određivalo koncept misionarstva koje je tom stoljeću pripadalo i iz njega ishodilo. A nakon svih stoljeća iskustava, pitanje koje se mora postaviti misionaru dvadesetprvog vijeka, jest: što mi danas zapravo želimo? Obratiti cijeli svijet na kršćanstvo? Nemoguće! Vrijeme masovnog obraćenja stvar je daleke prošlosti, ako su takve dramatične promjene ikada i bile stvarno moguće. Jedna od bitnih tekovina našeg doba i kulture, bez obzira na čak mnoge primjere koji bi mogli upućivati na drugačiji zaključak, jest i svijest o potrebi ne samo poštivanje već i očuvanja svih raznolikosti našeg planeta. Kulturnih osobito. Ta činjenica, podržana modernim poimanjem ljudskih prava i jednakosti, već je dovoljno jaka da sasvim isključi pomisao o ikakvoj totalnoj preobrazbi drugačijih kulturnih obrazaca.

Globalno pokrštavanje dakle, ne može biti interes kršćana. Ako pak kršćani danas ne teže nekršćanskom svijetu predati obrazac kršćanstva, što tada zapravo suvremeni misionari žele postići? Ekumenizam? Zbog ekumenizma nije potrebno odašiljati misionare u daleke svjetove, jer je ekumenizam sasvim moguć i bez misionara. Objašnjavati moderno misionarstvo ekumenizmom zapravo je pojednostavljivanje složenosti fenomena misionarstva. Ako je, opet zadaća suvremenih misionara pastirska briga za potrebe kršćanskih enklava u nekršćanskom svijetu, tada je i taj trud suvišan. U svim se tim enklavama razvio domaći, autohtoni kler sasvim sposoban brinuti o svojoj pastvi. Doista, nikada nije bilo lako odgovoriti na pitanje što je zapravo cilj kršćanskih misionara. Danas to pitanje zahtjeva vrlo obazriv odgovor.

Bez ikakvog značajnijeg stupnja rizika, danas se može reći da se onaj viteški san koji se nadahnjivao križarskim vojnama, a koji je oblikovao povijest kršćanskog misionarstva, konačno istrošio kao model i nadahnuće. Razvaline tog sna razbacane su diljem misijskih zemalja Azije, o čemu možda ponajbolje svjedoči kineski primjer. To nipošto ne znači da je s tim snom umrlo i samo misionarstvo, ili da ono danas gubi svoj smisao. Moderno je misionarstvo tek preoblikovano vremenom u kojem postoji, i sveukupnim vlastitim povijesnim iskustvom. No bilo bi jednako pogrešno reći da se ono nadahnjuje nekim novim dimenzijama ili vjerovanjima koja su izrasla na marginama dodira kršćanske etike i modernog doba. Nasuprot, moderno je misionarstvo tek dublje uronilo u sukus evanđelja i Kristova nauka, i tamo ponovo pronašlo temeljnu vrijednost od koje je sve počelo, ali se kroz stoljeća više ili manje gubilo iz vida. Pronašlo je - Kristovu ljubav. Kao model i bit kršćanske vjere. Očitovanje pružanja te ljubavi sukus je djelovanja zadnjih misionara u modernoj Indiji, jednoj od posljednjih azijskih zemalja u kojoj i danas djeluju kršćanski vjerovjesnici.

Svijest o nužnosti definiranja dodirne točke modernog kršćanstva i gotovo nepromjenjivog hinduizma dozrijevala je kroz stoljetno iskustvo vjerovjesničkog rada stotina misionara, njihovih uspjeha i poraza, predrasuda i spoznaja. Oni su gradili tkivo iz kojeg se u dvadesetom stoljeću napokon počeo nazirati odgovor na pitanje koja bi doista mogla biti dodirna točka kršćanstva i hinduizma? Jeli moguć dijalog među kulturama kakvog katolička crkva želi potaknuti, barem od Drugog vatikanskog koncila? Ili su današnje svjetske religije tek suparnici koji se bore za prostor vlastitog ispovijedanja?

Ako kršćanstvo doista želi biti univerzalnom religijom, kakvu važnost može imati dodir s drugim kulturama, hinduskom u ovom slučaju? I kakav stav hinduizam treba zauzeti glede kršćanskog izazova? Jer, kad hinduizam za sebe tvrdi da je sanãtana dharma, najviša i vječna religija, kako uopće može otpočeti istinski dijalog s kršćanstvom? I kako se kršćanstvo prema tome mora postaviti? U srži dvaju tradicija, čine se da leži radikalna neuskladivost.

Tomu uprkos, današnje religije ne mogu se više ne obazirati na sasvim otvorenu žeđ za otvorenim dijalogom i razumijevanjem. Gdje zbog međuzavisnosti našeg svijeta, religije prijatelja i neprijatelja jednako utječu na našu vlastitu. Prvi je korak u procesu iznalaženja odgovora ovim pitanjima prepoznavanje doista autentičnih mjesta dodira. I uzajamnost. Niti kršćanstvo niti hinduizam mogu pridonijeti tom približavanju bez međusobna prepoznavanja. U rješavanju tog, prije svega komunikacijskog problema, prva je pretpostavka iznalaženje odgovarajućeg jezika.

U konkretnom slučaju dodira između kršćanstva i hinduizma, identificiranje jezika ili idioma kao mosta između dvaju kultura zadatak je prvenstveno kršćana. Postoje najmanje dva dobra razloga za to. Prvi je taj što je kršćanstvo ono koje je po svojoj prirodi 'radoznala' i otvorena religija, i kao takva i dolazi u hinduističke prostore. Hinduizam je, s druge strane, sasvim zadovoljan tamo gdje je i ne pokazuje preveliki interes za pojavnosti izvan vlastitih međa. Drugi razlog proizlazi iz prvoga, a očituje se činjenicom da hinduizam, strogo gledano, zapravo i nije religija, već sustav religioznih tradicija. Kao takav, politeističan i polivalentan, hinduizam ne može iskazati svoju bit kroz simboličku ili personificiranu pojavnost razumljivu podjednako obim stranama. Takvu pojavnost, podjednako božansku i ljudsku, u kršćanstvu predstavlja Isus Krist. I upravo se Kristova osobnost upravo idealan most, jezik i medij u komuniciranju dvaju kultura. Na tom tragu, Kristova ljubav kao model koji se nudi u dodiru s drugim religijama možda i nije svima prihvatljiv, ali je svakako svima razumljiv medij.

Premda je dolazak novih kršćanskih misionara u Indiju danas praktički obustavljen, oni nisu iz nje prognani kao što je to bio slučaj u Kini. Bilo je, doduše i takvih nastojanja, i još i danas se ponekad čuju takvi glasovi, no oni su uvijek ostajali na margini glavne političke struje u Indiji. Ta pak politička struja formalno ispovijeda socijalizam kao društveni obrazac, no taj se socijalizam bitno razlikuje ne samo od onog kineskog tipa, već i od svih drugih izdanaka tog sistema. Kao i u većini drugih zemalja socijalističke provenijencije, tako su i u Indiji obespravljene i osiromašene mase tražile ostvarenje sna o pravednom društvu u obećavajućem okviru socijalističkog opredjeljenja. Korijene takvom opredjeljenju valja tražiti u povijesti još mnogo starijoj od dvjestogodišnjeg robovanja britanskim porobljivačima i pljačkašima koje je prethodilo stjecanju nezavisnosti.

Povijest indijskog društva očituje se u povijesti indijskog sela. Drevna je Indija agrarni svijet s mnoštvom sela koja često nisu ništa drugo do skupine koliba od blata, s krovom od suha palmina lišća. U kolibi bez dimnjaka priprema se jelo na vatri od sušene kravlje balege. Pred kolibom, u konačnoj pomirljivosti i međusobnom uvažavanju, životinje i ljudi jednostavno - supostoje. Njihov opstanak često ovisi o pukom hiru prirode, kiši koja će donijeti život ili tragediju. Ali, ta sela sačinjavaju samodostatne zajednice u kojima se sve potrebno za život sela nalazi unutar njegovih okvira. Osim težaka, tu su i zanatlije sposobne zadovoljiti sve potrebe vlastite zajednice.

Zajednica je solidarno bila odgovorna za poreze i tlaku što ih je zahtijevala država ili obližnji vlastelin. Taj je porez bio i jedinom vezom sela i grada, nikakva druga komunikacija nije niti postojala niti bila potrebna. No, seljaci su bili svjesni i postojanja i same prirode grada. Takvo je uređenje indijskog sela potrajalo sve do konca osamnaestog stoljeća. No, početkom devetnaestog, Englezi pribjegavaju novom načinu oporezivanja sela. Uspostavljaju posrednike da prikupljaju porez za njih. Zauzvrat, tim su posrednicima davali nominalno pravo vlasništva nad zemljom kakvo do tada ovi nisu imali.

Tako nastaju, najprije u Bengalu, lažni zemljišni gospodari, zemindari. Britancima su morali priskrbiti točno određeni iznos poreza. Koliko će zemindari poreza doista prikupiti, Britancima je potpuno nevažno. Naravno, zemindari su prikupljali znatno veće iznose od određenih i zadržavali razliku. Ionako težak težački život postao je sasvim neizdrživ. Na tragu stare dravidske poslovice 'kad propadneš na selu, bježi u grad', bengalski, ali i ostali seljaci migriraju u gradove da se tamo premetnu u urbanu sirotinju. Slika ruralnog siromaštva koja je do tada najbolje očitovala uobičajenu predodžbu Indije, pretvorila se u prizor urbanog siromaštva koje jednako tako postaje budućom dominantnom vinjetom Indije.

Seljaštvo u gradu traži posla u novonastaloj industriji, zanatskim radionicama, ili u bogatim kućama kao poslužitelji. Njihova plaća koja vrijedi 'malo više od ništa', u usporedbi sa životom u porezima opljačkanom selu predstavlja dobru pogodbu. Tako je Indija dobila, naravno opet zahvaljujući britanskoj tradiciji političke destruktivnosti, siromašnije selo nego što je ikad imala, i zastrašujuće gusto naseljene gradove s bezbrojnim sirotinjskim četvrtima, poput Bombaya, Madrasa i - strašnije no igdje drugdje - Calcutte.

Sama indijska industrija planski se ograničila na krajnje bazične metode rada i strojeve. Tamo gdje bi dva radnika i moderni stroj bili više no dovoljni za učinkovitu proizvodnju, zaposleno je stotinu radnika, najčešće bez ikakvih strojeva ili pomagala. Modernizacija proizvodnje uzrokovala bi, naime, neizdrživ porast nezaposlenosti. To što se takovim načinom proizvodnje dohodak dostatan za onu imaginarnu dvojcu radnika dijeli među stotinom, čini se manjim zlom od dvojce sitih i devedesetosmorice gladnih. Tako da je najviše što se iz takvog načina privređivanja može očekivati u najboljem slučaju - ravnomjerna polu-glad. U takvim je dakle društvenim uvjetima valjalo navješćivati riječ Gospodnju u Indiji dvadesetog stoljeća. Misionarski će apostolat zato ovdje morati biti, više no igdje drugdje i ikad prije, prvenstveno okrenut ka spasenju golog života siromašnih; pitanje spasenja duše jednostavno je postalo drugorazrednim pitanjem. Ili su barem tako problem sagledavali misionari prve hrvatsko - slovenske misije u povijesti kršćanskog misionarstva, misije Boshonti u zapadnom Bengalu, na delti rijeke Ganges, nedaleko Calcutte.

Delta Gangesa tijekom postmonsunskih mjeseci odaje idiličnu sliku naprednog kraja. Plodonosna polja riže i mnoga jezerca s uzgojenom ribom čini se kako pružaju sigurnost svojim težacima i posjednicima. Ipak, zapadni je Bengal jedna od najsiromašnijih indijskih država. Tu se živi u gladi i očaju. Riža predstavlja temeljnu poljoprivrednu kulturu. No zbog tla toliko ravnog, gotovo neizdignutog od razine mora, nemoguće je zaustaviti plimne valove slane morske vode koja u povratnom naletu nadire u polja. Sasvim je nemoguće ustanoviti irigacioni sustav koji bi riješio problem prekomjernog saliniteta i tako omogućavao više od jedne žetva godišnje. Izuzetno su rijetki ratari koji uspijevaju dvaput požnjeti svoja polja i tako osigurati dovoljno namirnica za vlastite potrebe. Golema većina puka potpuno su obespravljeni težaci koji žive od ono malo prinosa s vlastitih polja, prodajući u bescjenje ono što su u svojoj muci sami proglasili viškom prinosa. Tu će zaradu štedjeti za školovanje vlastite djece, koje bi im imalo omogućiti odlazak iz pakla delte i bolji život u Calcutti ili kojem drugom indijskom gradu.

Dvadesetih godina našeg stoljeća crkvene vlasti razmišljaju o potrebi ponovne uspostave misije koju su u ovim predjelima u prošlom stoljeću utemeljili belgijski isusovci, no ubrzo od nje i odustali. Tom se zadatku odazivlje zagrebačka isusovačka pod-provincija tadašnje Jugoslavije, i nudi preuzimanje misije. Crkva je uvelike cijenila ponudu hrvatskih jezuita, no opravdano je bilo pitati se koliko je u siromašnoj i vjerski osujećenoj i podijeljenoj Jugoslaviji uopće bilo moguće prikupiti sredstava za nesmetan rad jedne misije. I sami su naši isusovci dobro znali koliko je siromašna njihova pod-provincija bila, ali nakon pet godina dogovaranja u Morapai u zapadnom Bengalu, odlaze Anton Vizjak i Pavao Mesarić, kao prethodnica subraće koja će dolaziti u nadolazećim godinama.

Današnje je stanovništvo okruga 24. Parganas kojeg je misija Boshonti dijelom, počelo dolaziti ovamo prije 300 godina. U procesu ustanovljenja britanske kolonijalne uprave u drugoj polovini prošlog stoljeća sva je ovdašnja zemlja bila prepuštenima zemindarima. Dapače, mnogi su od anglikanskih misionara i sami bili zemljoposjednicima. Tako je u Boshontiju najveći zemindar bio engleski misionar Daniel Hamilton. Štoviše, sasvim na tragu britanskog i anglikanskog poimanja misionarstva, bio je i političkim zastupnikom Britanije u okrugu 24. Parganas. Na svom je imanju Hamilton zasnovao seljačke zadruge. Na taj je način želio spasiti seljake od lokalnih lihvara koji su upropaštavali ne samo napredak sela, već i mnoge obitelji zaduženih seljaka.

Hamiltonove su zajednice vrlo dobro djelovale, dijelom i zbog same političke moći kojom je raspolagao. Bilo mu je omogućavano ono što je katoličkim misionarima bivalo priječeno. Britanska je kolonijalna uprava naime bila vrlo zainteresirana potpuno istisnuti katoličke misionare iz cijele Indije, nadajući se na taj način učvrstiti svoju vlast nad Podkontinentom. No seljaštvo nije bilo, čini se osobito sretno Hamiltonovim ustrajavanjem na pokrštavanju kao preduvjetu misionarske pomoći. Daljnji su problemi nastajali zbog njegove stanovite rigidnosti. Ili, u najmanju ruku, njegova pragmatizma radije no kršćanske ljubavi. Seljak koji bi se protivio njegovim vizijama nije mogao računati na Hamiltonovu daljnju pomoć.

Hrvatski su misionari, međutim pokazivali mnogo više razumijevanja i suosjećanja za tegobe težaka, i zbog toga su im se mnogi članovi Hamiltonovih zajednica obraćali za pomoć. Pomoć koju su pružali hrvatski misionari bila je bezuvjetna, jednaka i za kršćane i za nekršćane, i to je bila ona bitna razlika između dva supostojeća obrasca misionarstva u zapadnom Bengalu. Hamilton, ali i britanske vlasti, na pribjegavanje lokalnog stanovništva hrvatskim misionarima gledali su kao opasnost od prevladavanja katolika nad protestantima i nemilosrdno su se okomili i na oca Mesarića i njegovu misiju. Još jednom se zajednički cilj kršćanskih misionara razbio o razlike između svojih vlastitih izdanaka.

Došlo je do sudskog procesa, koji je u povijesti misionarstva zapamćen kao 'Slučaj Gosaba', i pri tome se, zbog pritiska engleskih vlasti jer Hamiton je bio njihovim predstavnikom, proces vodio na Hamiltonovu korist. Otac Mesarić je izgubio spor. Mesarić je vjerovao da je tim procesom napadnut ne samo on već i cijela misija. Njegovi su planovi bili osujećeni. Stoga je, ne samo kao misionar već i izrazito duhovan čovjek, zaključio kako za Boshonti treba najprije moliti i žrtvovati se. Otišao je među kartuzijance u Francusku, vjerujući kako će molitvama i vlastitom žrtvom mnogo više pridonijeti Boshontiju nego djelovanjem u samoj misiji.

Katolički su vrhovnici zapadnog Bengala iskazali punu podršku našem misionaru, ali nije bilo mnogo toga što su sami mogli učiniti. Dopustili su Mesarićev odlazak iz misije, i za njegovog zamjenika imenovali oca Vizjaka koji će dalje brinuti o župi. Još jednom se tako očitovala sva težina vjerovjesničkog rada misionara koji su došli iz malih zemalja i naroda. Misija Boshonti nastupajuća je desetljeća djelovala po uobičajenom obrascu katoličkog misionarskog rada s početka dvadesetog stoljeća. Prekretnicu u radu misije označio je dolazak Ante Gabrića1938. godine.

Otac Ante Gabrić, misionar koji je postao sinonimom misije Boshonti, rođen je i djetinjstvo proveo u Metkoviću. Ulazak u Red družbe Isusove anegdotalno opisuje kao plod slučajnosti. Bio se naime namjeravao pridružiti franjevcima, sve dok, zakasnivši na parobrod u Splitu, dva isusovačka misionara, Josip Vizjak i Mijo Schmidt, nisu prenoćili u Metkoviću. Slušajući ih pripovijedati do duboko u noć, dječak je Ante Gabrić prepoznao svoj put. Cjelokupni budući život oca Gabrića očitovat će se sudbinom jednog od najvećih misionara dvadesetog stoljeća. Za svoj Metković, ali i hrvatski narod i domovinu, ostat će neraskidivo vezan iako će u Indiji provesti 50 godina kao vjerovjesnik. Unatoč tomu što su ga komunističke vlasti sustavno prešućivale, često brisale njegovo ime u ne-crkvenim znanstvenim publikacijama, bio je uvijek prisutan u hrvatskom duhovnom životu; nebrojenim pismima, povremenim posjetima Hrvatskoj, ali prije svega u svijesti i pamćenju mnogih Hrvata, ne samo vjernika, već i humanista općenito.

Doista je izuzetno teško objasniti paradigmu oca Gabrića, korijene njegove uspješnosti. Osobito rabljenjem svjetovnih parametara i terminologije. Sa stanovišta samih misionara i crkvenih kanona to je jednostavno. Čovjekov je uspjeh, pa tako i uspjeh misionara, plod Božje milosti. Ako je tomu tako, tada je otac Ante doista bio Božjim miljenikom. Svojim je odnosom prema misionarskom pozivu i štićenicima u misijama otac Gabrić upravo paradigmatično odgovorio na pitanja o smislu i ciljevima suvremenog misionarstva. Nauk kojeg je baštinio od onog kojem se u potpunosti posvetio, nauk bezuvjetne ljubavi, jednakom je nesebičnošću kojom ju je i sam Krist darivao, bez ostatka predavao ljudima u misijama. Svojim je apostolatom u procesu komuniciranja kršćanstva s hinduističkim okružjem i naslijeđem, na djelu uspostavljao Isusa Krista kao most i medij razumijevanje kojeg zahtjeva tek čisto srce. Otuda njegova uspješnost i svetački ugled kojeg je baštinio još za života.

Njegov je rad obuhvaćao dva temeljna čimbenika: cjelodnevni rad u misijama i održavanje komuniciranja s hrvatskom dijasporom posvuda u svijetu od koje se uglavnom prikupljao novac za pomoć nesretnicima iz misija Boshonti, Mariapolli i mnogih drugih. Snagom koja je začuđivala i njegovu subraću, otac je Gabrić bio u neprestanom pokretu za druge, obilazeći misije, održavajući propovijedi i molitve, skrbeći i prikupljajući za one kojima je prenosio radosnu vijest. Od svojih se Bengalaca odvajao samo kada bi odlazio na putovanja, često zajedno s majkom Terezom, da bi prikupio novac za pomoć. Doista, ne samo u svijetu, nego i među Hrvatima, malo tko znade da je cijelo to čudo bengalskih misija i paradigma oca Gabrića i majke Tereze u najvećoj mjeri plod darivanja Hrvata iz cijeloga svijeta.

Kao posrednik i glasnik spojio je otac Gabrić bengalsku sirotinju s hrvatskim iseljeništvom koje je uglavnom od neimaštine ali i nacionalne obespravljenosti i samo iseljavalo iz vlastite domovine. Uz pomoć je hrvatske dijaspore otac Gabrić uspostavio zapravo pravu industriju spašavanja. Desetine tisuća ljudi uteklo se njegovoj zaštiti, tisućama je bengalske djece omogućio školovanje a time i samodostatnost. Zajedno s misionarkama ljubavi majke Terezije brinuo se o onima za koje nitko nije mario: gubavcima, skitnicama, beskućnicima i odbačenima. I kao što su isusovački misionari u Paragvajskim redukcijama svojim radom pokušavali ispraviti sve nepravde koje su njihovi sunarodnjaci počinili autohtonom stanovništvu južne Amerike, tako su se otac Ante Gabrić i majka Terezija nastojali ublažiti posljedica onog zločina destrukcije indijskog sela kojima je Indijce darivala Engleska kruna i demokracija. I upravo su oboje, i otac Ante i majka Terezija, često bivali napadani, a njihova metoda rada osporavana.

Govorilo se po europskim salonima, ali i među dijelom klera, kako on i majka Tereza samo kvare ljude bezuvjetnim davanjem, da se lokalno stanovništvo na taj način nikad neće osoviti na vlastite noge. Na to je majka Terezija odgovarala: 'U redu, ja ću te nesretnike spašavati od smrti i gladi, a kad se dovoljno oporave, vi ih preodgajate!' Govorilo se, nadalje, kako ni jedno od njih ne ustrajava dovoljno na samom vjerskom radu. Doista, Ante Gabrić i majka Terezija ustrajavali su jedino na nužnosti zajedničke obiteljske molitve. Obitelj koja moli zajedno, podučavala je majka Terezija, ostati će zajedno i ljubiti se međusobno kao što i sam Bog ljubi njih. Na taj su način nastojali sačuvati obitelj, jer su dobro znali koliko su ranjiva i djeca i odrasli kada su izdvojeni iz obitelji. Na taj su način liturgiju premetnuli u lijek kojeg je lako razumjeti a time i primijeniti.

Doista, ni jednom od njih nije bilo važno pomažu li kršćaninu, hinduu ili muslimanu. I na taj su način po prvi puta u povijesti indijskog društva uspostavili jedno novo i bitno drugačije iskustvo od iskustva kakvo su Indijci imali u dodirima sa predstavnicima naprednog Zapada. Eto nekoga tko nije došao otimati već davati, nekog u čijem se darivanju i pomoći ne skriva nikakva zamka, nikakav uvjet niti obaveza, nekog tko je mogao biti odaslan samo od Boga. A slika Boga koju su svojim primjerom širili otac Gabrić i majka Tereza slika je nade u svijetu u kojem se nada sve više premeće u beznađe. To je slika onoga kakvi smo trebali biti, kakvi bi morali biti, kakvima nas je Bog zamislio. I zato su oboje, i Ante Gabrić i majka Tereza odavna u svijesti Bengalaca postali svecima. Ne svecima katoličke crkve, što će zasigurno jednom i biti, već svecima jedinstvenog panteona u kojem su i Krist i Muhamed i Buda tek zrake jednog istog sunca.

Otac Ante Gabrić umro je nakon punih 50 godina življenja u Indiji. Po vlastitoj želji, sahranjen iza crkve u Mariapolliju, njegovoj posljednjoj misiji. Misiji koju je sam stvorio. Podno Gospina kipa i kokosovih palmi. I jednako kao što je cijelog misionarskog života bio duboko uronjen u indijsku kulturu, po njegovoj je smrti Indija prigrlila oca Gabrića u tkivo vlastite tradicije. Jer štovanje svetaca u Indiji nije samo vjekovna tradicija, već i očitovanje najvišeg što smrtan čovjek može postići - nadvremenosti. Danas je grob oca Gabrića svetište i mjesto hodočašća poput desetina grobova svetih ljudi u povijesti Indijskog potkontinenta. Od sufijskog sveca Hujvirija, čiji se grob u Lahoreu smatra simboličkim vratima Potkontinenta, pa sve do Gabrićeva groba u Mariapolliju u blizini Calcutte, na sasvim suprotnom kraju Indije, rasprostire se saga o svecima i njihovom štovanju. Grob oca Gabrića jedno je od posljednjih poglavlja te sage.