'Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?' Matej, 5-13

Propovijedanje kršćanstva u Kini, uz samo širenje vjere, za Europu je oduvijek značilo i neprocjenjivu mogućnost komuniciranja s dalekom i drevnom civilizacijom u kojoj su se razdoblja otvorenosti prema svijetu smjenjivala s razdobljima samoizolacije i zatvorenosti pred njime. Misionari su, a sjajno to dokazuje povijest isusovačkih misija u Kini, od kraja 16. stoljeća upoznavali Europu s Kinom i Kinu s Europom. Činjenica je da su pojedini isusovci kao znanstvenici, astronomi i matematičari, ali i kao umjetnici i arhitekti, uživali visoki ugled na carskom dvoru i pripadajuće privilegije koje su im omogućavale da šire vjeru. Ta je činjenica značila mogućnost otvaranja intelektualnog dijaloga između dvaju svjetova.

To se poštovanje prema misionarima-znanstvenicima, sačuvalo i do danas, kolikogod propovijedanje bilo koje vjere, a osobito kršćanstva, bilo strano i neprihvatljivo kineskim komunistima. Tako su i grobovi legendarnog Mattea Riccija, Adama Shalla i drugih isusovaca i do danas sačuvani, iako se to malo isusovačko groblje na kojem su sahranjeni velikani isusovačkih misionara već nekoliko desetljeća nalazi unutar dvorišta visoke škole Komunističke partije Kine. Ricci je kao znanstvenik odavna postao nezaobilaznim dijelom kineske povijesti, kakavgod položaj misionara u njoj bio.

Temelje modernome poznavanju Kine položili su misionari. I dok su neki od njih obnašali visoke znanstvene dužnosti u Kini, upoznajući je s dosezima europske znanosti i tehnologije, njihova su subraća širom Kine pomalo gradila i nadograđivala sustav djelovanja koji će kršćanstvo u Kini prikazati ne samo u strogo vjerskoj, nego i znanstvenoj, obrazovnoj, prosvjetiteljskoj i karitativnoj dimenziji. Djelujući u sve većem broju, kršćanski su misionari, katolički i protestantski, od sredine 19. stoljeća u Kini podizali i sirotišta, ubožnice, bolnice, obrtničke radionice, meteorološke stanice i znanstvene institute, unapređivali su poljoprivredu i otvarali škole - od osnovnih do sveučilišta.

Bolno svjesni da se prekomorskim barbarima i prekomorskim đavolima ne mogu oduprijeti ignoriranjem europskih znanosti, Kinezi i sami nastoje modernizirati svoje školstvo, razvijati industriju, jačati prometne veze u svojoj golemoj i silno zaostaloj zemlji. Nažalost, ta dva nastojanja, misionarsko i kineskih vlasti, da se zaustavi proces daljnjeg propadanja kineskog društva, paralelni su procesi, no prije suprotstavljeni jedan drugom nego usuglašeni.

Dvadeseto stoljeće, nakon što je Kina podijeljena na interesne sfere velikih sila, donosi nove izazove. Tisućljetno je carstvo propalo 1911. godine. Mlada Republika Kina od 1912. susreće se s problemom narastajuće razjedinjenosti, neposluha vojnih moćnika koji ponekad gotovo samostalno upravljaju golemim pokrajinama, vodeći vlastitu unutrašnju i vanjsku politiku. Susreće se s problemima uspostavljanja parlamentarne vlasti , sukoba interesa razvlaštene feudalne aristokracije i građanstva. Susreće se s nedjelotvornošću vlastite administracije i opet apetitima stranih sila koje profitiraju bez obzira na stupanj anarhije u zemlji.

Politička zbrka odražava i zbrku na idejnom planu. Konkurencija ideja koje se nude kao spasonosne, nevjerojatno je velika. Jednako je velika i bijeda već potpuno osiromašenog seljaštva, dakle mase od gotovo 90% stanovništva. Na društvenoj pozornici usto se od polovice 19. stoljeća javlja i novi stalež, malobrojno radništvo, a doskora i zameci građanstva. Istodobno, odjeci Oktobarske revolucije nailaze na velik odziv u Kini. Ideja komunizma jača, pozivajući na elementarnu društvenu pravdu istim načinom na koji su tajpinški ustanici u 19. stoljeću pozivali na kršćansko učenje o jednakosti ljudi. Oružane borbe između pojedinih pokrajinskih vojnih moćnika, borbe koje središnja vlast vodi s odmetnutim vojnim snagama koje se svrstavaju uz komuniste, katastrofalne poplave i suše, kineska su stvarnost o kojoj svjedoče misionari. Svjedocima tih turbulentnih vremena bili su i hrvatski franjevci, Vladimir Horvat, Ivan Triplat Prado i Aleksa Benigar.

Otac Vladimir Horvat, prvi od trojce hrvatskih franjevaca u Kini dvadesetog stoljeća, stigao je ovamo 1922. godine. Samo putovanje od Virovitice do Kine za oca je Horvata bio svojevrstan kulturološki šok. Put od Rima do Shanghaia detaljno opisuje u nizu pisama što ih odašilje sa svake postaje. Kao i pisma ranijih hrvatskim misionara, i Horvatova su pisma pobuđivala velik interes u domovini. Ali istovremeno i utvrđivala put sustavnom proučavanju kineske kulture u nadolazećim godinama.

Već sam boravak u Rimu, susreti s franjevcima iz raznih zemalja te upoznavanje s veličanstvenim gradom otvaraju mu nove vidike, najavljujući potpuno novo razdoblje u njegovom životu. Putovanje do odredišta u Taiyuanu, prilika je za prvo upoznavanje s Kinom. Gradovi iz mašte, Beijing i Shanghai, ostavljaju ga hladnim. Nestrpljivo čeka odlazak u taijuanski vikarijat. Boravak u središtu vikarijata omogućuje mu razdoblje prilagođavanja, privilegiju kakvu misionari poput Vremana nisu mogli imati. Veliki grad u kojem živi zanimljivo je upoznavanje s gradskim životom. To je iskustvo važno zbog svijeta kojeg će otkrivati djelujući u planinskim predjelima prostranog misijskog područja. O tome će pisati, otkrivajući nam kao svjedok Kinu sirotinje, seljačkog puka u kojem svakodnevni misionarski rad nadilazi samo vjerovjesničko djelovanje.

'Svaki od vas dobro znade kako u svijetu imade mnogo sirota, mnogo više negoli bogatuna. I naš dragi Isus došao je na svijet siromašan. On je nama htio pokazati primjerom kako treba ljubiti siromaštvo, zato i kaže u svojoj muci: Blaženi siromašni, jer njihovo je kraljevstvo nebesko! Jednom već pisah da se ti pogani ne boje Boga jer ga ne poznaju, pa tako često odbace svoju rođenu djecu. Najveći je uzrok tomu siromaštvo, jer ne mogu hraniti djece. U prijašnja vremena, dok još nije bila naša kršćanska vjera tako raširena kao danas, niti je bilo svećenika - misionara, to su novu žensku čeljad tek narođenu ili ugušili ili izložili u brdima, gdje ih vukovi i ostale divlje zvijeri izjedoše. Danas biva to rjeđe. Danas imademo u više mjesta na misijonskim postajama sagrađene kuće, tj. sirotišta za tu siromašnu djecu.

'Jednom smo prošli preko 6 - 7 brežuljaka dok ne stigoh u određeno mjesto gdje sam imao obavljati misije. Odmah se skupilo mnoštvo poganske čeljadi, da vide misionara, jer ga oni rijetko vide, pogotovo ako je Evropejac. Neki kroz prozor izdaleka gledaju, drugi se usude i u kuću doći. Slušaju kako ja govorim kineski pa se čude: kako i oni mogu razumjeti evropski jezik! Počeo sam odmah govoriti o duši, o trojednom Bogu. Slušaju, kimaju i potvrđuju, da je naša nauka lijepa. Ali, oni uvijek ostanu pri svome starome. Bila je tu i jedna poganka. Pita ona mene, da li bi htio jedno malo dijete, jer ga njegova majka ne može hraniti. Objeručke prihvatim tu ponudu te joj obećah neki dar. Rekoh joj, neka mi donese drugi dan dijete, da ga pokrstim. No, drugi dan nema te žene s djetetom. Što je na stvari? Poslah jednog kršćanina, da se propita što je s djetetom, da li ga kani dati ili ne. Vrativši se, kaže mi da je dijete već pred dva dana umrlo; dakle još prije nego li je spomenula ona žena, da ga kani dati misijama.'

Ali, otac Horvat, osim ovakvih opisa kineskog siromaštva, piše i o kineskoj kulturi i religijama. Ta su izviješća bila podjednako važna u upoznavanju hrvatske javnosti s dalekom kineskom civilizacijom, koliko su i svjedočila misionarskom svjetonazoru i percipiranju kineske kulture.

Uopće, svi ti kipovi bogova jesu prave nakaze. Jedno oko veće, na drugo škilji ili ima sasma pol brka.... U sredini hrama slika Budina pred kojom neprestano pale neke mirisave štapiće bonci, to su najme svećenici Budini. S jedne i druge strane te slike naslagani su maleni kipići bogova na policama - imade ih oko 1000 komada tako da izgledaju kao u dućanu. ... No, nisu u Kini samo Budiste, već i Konfucijani. Konfucije je najme bog znanosti, ili bolje, zaštitnik znanosti, pa ga zato študenti u velike štuju. U samom hramu nalazi se samo slika Konfucijeva, pred kojom se klanjaju'.

Ovaj otklon i razlika između sagledavanja kineske kulture između Riccijeva ranog sedamnaestog vijeka i Horvatova dvadesetog, naslijeđe je još one davnašnje zabrane koncepta prilagođavanja, koji domaću kulturu nije sagledavao kao inferiornu ili nećudorednu, već jednostavno drugačiju kulturu koju treba poštivati kao svoju vlastitu. Ta je razlika, gotovo arogancija međutim, podjednako i posljedica onog simbioznog suodnosa kršćanskih misionara devetnaestog i dvadesetog stoljeća i imperijalizma velikih sila koje su ponizile i zapravo porobile Kinu, stvarajući zaštitni štit i sigurnost kršćanskim misionarima u njihovu radu. Taj će se štit kakogod, pokazati upravo pogubnim za same misionare, jer je u percepciji kineskog puka uspostavio znak jednakosti između misionara i osvajačkih sila. Već će za kratkog svog života Horvat osjetiti povratno djelovanje tog izjednačavanja.

'Ovdje u Kini doista se ne zna tko pije, a tko plaća. Već nekoliko mjeseci nema predsjednika. Nitko se ne da na te vratolomije. Tko da bude predsjednik takove ogromne republike, a pogotovo kada svatko radi po svojoj volji. Upravitelji pojedinih pokrajina jesu samostalni gospodari. Kako je pak svijet pohlepan za blagom, osobito pak u Kini, to naravski između njih samih nastaju nemiri, jer jedan bi rado zauzeti posjed drugoga i tako eto nastade građanski rat, koji je njima samima na štetu. S druge opet strane, uzrok je kineskoj buni nesretni boljševizam, što ga susjedni Rusi uvode ovamo. Kinezi pak kolikogod su kulturom stariji od nas, toliko su i pameću otraga'.

Previranja u Kini dotiču se i Horvata kao misionara. Pravnu mu zaštitu pruža talijansko poslanstvo u Kini, ali njegov je rad dodatno otežan time što iz Hrvatske sve teže prispijeva pošta, što znači i novac i pokloni prijeko potrebni održavanju misije. Istovremeno, otac Horvat nastoji u Hrvatsku odaslati što više materijala i svjedočanstava za Misijski muzej kojeg Misijska centrala želi otvoriti u Zagrebu. U tom ga nastojanju prekida smrt od tifusa 1929. godine.

Pri smrti, uz njega je bio drug i brat, otac Ivan Triplat Prado, koji je u Kinu došao nekoliko godina nakon što je Horvat već bio tamo misionarom. Njegova je sudbina bila zamalo jednaka mladom Vremanu, i on u Kinu već dolazi bolestan. Pobolijevat će tijekom svih dvadesetak godina djelovanja u Kini. Zbog bolesti će morati napustiti Kinu 1949. godine, i tako će izbjeći konačni izgon svih kršćanskih misionara iz Kine Mao Zedonga. Zanimljivo je da s povratkom u Evropu neće završiti njegov misionarski rad. Umrijet će, nakon teške bolesti, godine 1953. kao misionar u Boliviji. U Kini, međutim, preživljava razbojnike i buntovnike, suše i bolesti, rat s Japanom i građanski rat. O tome šalje izviješća misijskom tisku. To su svjedočenja o zemlji čija ga je svakodnevnica uvijek iznova uvjeravala o potrebi misijskog djelovanja.

Otac Aleksije Benigar rođen je u Zagrebu 1893. godine u profesorskoj obitelji. Najobrazovaniji je od hrvatskih misionara koji su u dvadesetom stoljeću djelovali u Kini. U rujnu 1928. odlazi u Rim, dobivši dozvolu da krene u misije u Kini. Bio je predviđen za profesora teologije na regionalnom sjemeništu u Hankowu. U Rimu prvo dovršava prekinute studije, pa u Kinu stiže godinu dana kasnije. Od Shanghaia putuje rijekom Jangze do svog misijskog odredišta, Hankowa. U gradu u središtu Kine, jednako udaljenom od Beijinga i Shanghaia, ostaje do protjerivanja iz Kine 1954. godine.

Život i rad oca Benigara u Hankowu, milijunskom gradu, drugačiji je od misionarskog rada o. Horvata i Triplata. Dok oni djeluju na terenu, otac Benigar odgaja mlade Kineze, buduće kineske svećenike. Stvaranje domaće hijerarhije prioritetni je zadatak katoličke crkve u Kini, i otac Benigar bio je od najpostojanijih stupova tog projekta. Stvaranje domaće hijerarhije nadahnjuje se samim postulatima i temeljnim namjerama Katoličke crkve. Želi li ta crkva doista biti univerzalnom, tada se ne može dovijeka oslanjati na uvezeni kler jer bi to, na duge staze gledano, bilo kontraproduktivno, svjedočilo bi o definitivnoj neukorijenjenosti kršćanstva u misijskoj zemlji, u ovom slučaju - Kini.

Na nesreću, stremljenje ka univerzalnosti nije isključiva odlika katoličke crkve, niti njenih misionara u Kini. Kineski komunisti dijele to nastojanje širenja vlastitog utjecaja i izvoženja vlastitog društvenog obrasca, za početak, makar onima koji pokazuju interes za njega. Narodna Republika Kina izrasla je doslovno na ruševinama i kineskog carstva i prve kineske republike. Kinesko je političko naslijeđe iziskivalo prilagodbu cjelokupnog društva novim prilikama. U svakodnevnom jeziku kineskog puka, ta se je potreba prilagodbe najbolje očitovala u bezbrojnim parolama koje su pozivale na 'više, bolje, brže, jeftinije'. Taj i takav su jezik obični ljudi, dakle seljaštvo, vrlo dobro razumjeli jer su upravo oni iznijeli najveći teret revolucije. Ali i ne samo zbog toga. U tom je jeziku sadržan sukus cjelokupne povijesti kineskog seljaka, iz te je povijesti taj meta-jezik dapače i nastao.

Mlada pak građanska klasa, ostavština iz prethodne, Sun Jat Senove republike, premda tek nedavno stasala, već je bila izašla iz društvenog, ali i mentalnog sklopa koji se s radošću znade povinovati zovu dužnosti. Osobito ako tu dužnost definiraju komunistički ideolozi. Građanstvo, inteligenciju i studente sveprisutna ruka narodne vlasti uvijek bi iznova vraćala poniznosti i mentalnoj disciplini. Često, uz puno razumijevanje samih žrtava tog programiranog discipliniranja. Težilo se, naime, preoblikovanju društva, stvaranju kolektivne duše, raskidu s prošlošću. Nagrada za ustrajne bilo je opijanje ponosom, jer će tako preoblikovana Kina ponovo biti središtem svijeta. Ako se prisili 650 milijuna Kineza da ispravno misle, oni će ispravno i postupati, prema normama koje Kineske komunistička partija smatra bitnima na putu prema komunističkoj Kini.

Naravno, prisila je prvenstveno bila okrenuta prema inteligenciji. Tako na području književnosti i umjetnosti postoji partijski komesar za kulturu koji nadzire i ispravlja. Ali, potreba za nadzorom u Kini je mnogo rjeđa od iskrenog oduševljenja i pristajanja uz komunističku partiju. 'Pridružiti se pobjedonosnoj ideologiji znači ponovo naći svoju domovinu, naciju, znači vjerovati u budućnost, u Kinu!' - zapisuje Fernand Braudel. Jer, Kina je oduvijek bila gorda. Zato joj je stoljeće neravnopravnih i prisilnih ugovora bilo posebno bolno. Bilo je dovoljno ponižavajuće postati narodom poput svih drugih naroda, a postati k tome narod kojeg su pokorili barbari, njihova znanost i oružje, bilo je dvostruko ponižavajuće. U tom kontekstu treba promatrati obilježja moderne Kine, dakle kontekstu u kojem su i prisila i nacionalizam jednostavna reakcija na stoljeće koje je prethodilo.

Bilo je to pitanje čvrste odluke da se ponovo postane velikom, najvećom nacijom, koju god cijenu pri tome valja platiti. No važnije od toga, Mao Zedong i njegova Kina osjećaju se pozvanima povesti proleterske narode u borbu protiv kapitalističkih, nepravednih sistema i država. Kina unatoč golemim vlastitim teškoćama, ne odustaje od izvoza namirnica i kapitala. Izvoz kapitala poradi postizanja političke i gospodarske premoći doduše je kapitalistički obrazac, ali Kina ne odustaje od učinkovitih obrazaca, bez obzira na njihovo podrijetlo. Sve to očituje kinesku namjeru da igra međunarodnu ulogu možda veću od njenih mogućnosti, no svakako manju od njezinih aspiracija.

Ključni trenutak u tom procesu bio je raskid sa Sovjetskim Savezom, na moskovskom kongresu, kada učenik odbacuje učitelja u želji da preuzme potpunu prevlast u svijetu komunističke ideologije. Ako se uzme sve to u obzir, postaje jasna neizbježnost potrebe obračuna s utjecajem katoličke crkve u Kini. Jer ta crkva ne samo da podiže jedan specifični izdanak inteligencije koja je još nepoćudnija od domaće, već joj ta inteligencija služi u dosezanju univerzalnosti koja ima vrlo sličnu formu ali potpuno suprotan predznak univerzalnosti kakvu želi potaći komunistička Kina.

Japanska invazija na Kinu potakla je daljnju omraženost misionara u kineskom narodu. Japanci, naime nisu prezali od uništavanja svega što im se našlo na putu, pri tome uočljivo štedeći kršćanske institucije. Iskustvo misionara u Japanu, gdje su se s misionarima najsurovije obračunavali, jasno pokazuje osjećaje kakve su japanci zapravo gajili prema kršćanskim vjerovjesnicima, tako da pošteđivanje kršćanskih misija u Kini ne treba tražiti u možebitnom poštovanju njihove djelatnosti. Japanci nisu udarali po kršćanima jednostavno zato što su kršćani u Kini bili moćniji od njih pa se sukob ne bi isplatio. A porušiti cijelo kinesko selo i pri tome izuzeti samo kršćansku misiju, za kineski je puk bilo još jednim dokazom da su kršćanski misionari u uvijek tijesnoj vezi s okupatorima, odakle god oni dolazili. Tako je i Benigarovo regionalno sjemenište u Hankowu, gdje je služio svoje misionarsko poslanstvo, ostajalo pošteđeno u svim previranjima i sukobima, pa i nakon pobjede narodne revolucije 1949, kada grad Hankow pada u ruke komunista. Još će godinu dana sjemenište djelovati bez posebnih poteškoća. No, već slijedeće godine započinju velika suđenja Crkvi u Kini.

Komunistička propaganda koja se poput požara širi zemljom, optužuje misionare kao prethodnicu kolonijalne politike i kao profitere imperijalističkih pritisaka na Kinu. Optužuje ih kao nositelje kulturnog imperijalizma. Kao suradnike domaćih natražnjaka, zemljoposjednika i kapitalista. Optužuje ih, uostalom kao širitelje strane vjere, a vjera je 'opijum za narod'. Optužuje ih za gospodarsko i političko podrivanje Kine, za kriminalno gomilanje posjeda, samovoljno dijeljenje pravde, zločinački odnos prema djeci u sirotištima...

Anarhija u zemlji uvelike je ugrožavala sigurnost misionara, domaćeg klera i kineskih kršćana. Oni su česte žrtve razbojničkih bandi koje uz pljačkanje crkvi otimaju misionare kao stalno vrelo dodatnih prihoda. U procesu u kojem komunisti ruše stari poredak i uspostavljaju sovjete, neprijateljski se odnos prema kršćanstvu pretvara u teror. Domaći kler često životom plaća službu Crkvi, misionari i komunistima nerijetko služe kao taoci ili sredstvo za iznuđivanje otkupnine. Ponovo se ruše crkve i misijske postaje, mnoge od njih da nikad više ne budu podignute.

Nasilje i isključivost prema bilo kakvom vjerskom životu glavne su značajke odnosa prema religiji kakav iskazuje komunistička partija Kine. Osobito u odnosu prema kršćanstvu, napose prema katoličanstvu. Pobjeda komunizma u Kini i stvaranje Narodne Republike 1949. godine, početak je kraja kršćanskih misija u Kini. Misionari u nju više ne mogu, a protjeruju ih sustavno tijekom nekoliko slijedećih godina.

Istodobno, zatečene kršćanske zajednice u Kini partijskom se voljom moraju transformirati u nacionalne kršćanske crkve. Neki su od kineskih katolika u tome podržali stajališta komunističkog režima i zalagali se za uspostavu katoličke crkve u Kineza oslobođene stranog nadzora, konkretno podređenosti Vatikanu. Većina je katolika ipak ustrajavala na zadržavanju izvorne Crkve sa svim prerogativima koji je definiraju. Osobito je u tom stavu bio čvrst Benigarov seminar u Hankowu. To je toliko razdražilo komuniste da su konfiscirali cijelo sjemenište i pretvorili ga u vojarnu. Otac Benigar i ostali franjevci sa seminara bili su uvjereni kako je njihovo mjesto među njihovim učenicima, pa su se svi zajedno preselili u obližnje selo gdje je podignut franjevački samostan. Na taj se način teološki odgoj u Kini održao još tri godine. Na kraju, 1954., i otac je Benigar prognan iz Kine kao posljednji strani profesor - misionar. Doba je to kada ni u domovini više ne izlazi misionarski tisak u kojem je inače sudjelovao, kada je i u domovini promijenjen odnos prema vjeri. Te promjene osjeća i otac Benigar u dalekoj Kini. O svojim najgorim iskustvima nije želio ništa reći ni u 'Kratkoj biografiji'. Vjerovao je do kraja da njegovo djelo nije bilo uzaludno.

U post-misionarskoj Kini, pritisak je na katolike, pripadnike univerzalne Rimske crkve koja priznaje jedino papinski autoritet, izuzetno je jak. Protjerivanjem misionara presječena je veza između kineskih katolika i Rima, kojeg se Kineska katolička crkva napokon i odriče. Pripadnici kineskog klera koji ne pristaju na to završavaju u logorima, često doživotno. Katolicima koji ustrajavaju na Crkvi kao instrumentu univerzalne katoličke vjere, preostaje takozvana podzemna, ilegalna crkva, u očima kineskih vlasti i danas opasna.

Nasilna ateizacija društva, odbacivanje vjerskih potreba stanovništva i isticanje nespojivosti vjere i izgradnje socijalizma, dominante su kineske prakse sve do poznih sedamdesetih godina ovog stoljeća. Liberalizacija odnosa prema vjeri od tada prije svega znači oživotvorenje već ranije deklarativno usvojenih vjerskih sloboda. U međuvremenu, u desetljeću kulturne revolucije, vjerski je život u Kini bio izvrgnut progonima jednako žestokim kao u vrijeme boksera ili građanskih ratova u ovom stoljeću.

U samoizolaciji, računajući početak nove ere od pobjede Maove revolucije, iz još žive svijesti društva htjelo se iskorijeniti i samo sjećanje na razdoblje kršćanskog misionarenja po Kini. Partijska politika i propaganda postojano su širili vjerovanje o kršćanskom vjerovjesništvu kao protukineskoj i imperijalističkoj djelatnosti, stišavši se tek pri pokušaju dokidanja izolacije Kine i njezina otvaranja prema svijetu. Tada se, prvo u velikim gradovima, pristupa restauriranju poneke od preostalih crkvi, u pravilu podizanih na temeljima onih razrušenih u nekom od progona tijekom posljednjih stoljeća.

Ali vrijeme misionarstva u Kini zauvijek je prošlo. Štogod se dogodilo s Kinom u nadolazećim godinama, kakogod ona mijenjala samu bit vlastitog sustava, nepovratno je za nama vrijeme u kojem je uopće moguć bilo kakav značajan pomak na religijskoj karti svijeta. Zatvaranjem kineskog poglavlja u povijesti kršćanskog misionarstva, velika vizija uspostavljanja kršćanstva kao doista univerzalne vjere, pred konačnim je ugasnućem.

NAPOMENA : U tekstu su korišteni dijelovi predloška mr. Branka Merlina o misionarstvu u Kini, pisanog za potrebe snimanja dokumentarne serije 'Pax Christi'.