'... Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašeg govori u vama'. Matej, 10-20

Za prostore Indijskog potkontinenta izuzetno je važno sagledati mogućnost evangelizacije unutar društvenog obrasca kastinskog sustava potpuno stranog Europi. Obraćeni hindui, kojoj god kasti pripadali, morali su biti pravi heroji da bi prihvatili novu vjeru. Jednom kada bi postali kršćanima, bivali bi odbačeni od svojih obitelji i prijatelja. Štoviše, sami misionari nisu uopće bili u mogućnosti pomoći im u tim nevoljama, obzirom da u misije nije pritjecalo dovoljno novaca za potrebe preživljavanja novih kršćana. Susret je s novim bogom dakle, za hinduske konvertite morao biti susret s jednako nemoćnim bogom poput onog kojem su se do tada klanjali a koji im u svakodnevnom smislu golog preživljavanja nije donosio mnogo utjehe.

Iluzorno je, naime, misliti kako su pri obraćenju hindua mogućnosti boljeg ovozemaljskog života bile sporednog značaja. Krajnjom dedukcijom, i ne bez prevelikog pojednostavljivanja, mogli bi se motivi neprivilegiranih kasta sasvim svesti do razine trenutačnog probitka i boljitka obraćenika. Naravno, kao i prilikom prodora muslimana na potkontinent, najveći je odziv propovijedanju radosne vijesti dolazio iz nižih i neprivilegiranih kasta. Bio je to potpuno prirodan tijek i dinamika, budući je sistem kasta u samoj svojoj biti i bio zamišljen da bi jasno odvojio privilegirane slojeve društva. Kako je cijeli sustav i bio podešen njima u korist, ili se tako bar čini sa točke gledanja zapadnjačkog koncepta ljudskih prava i jednakosti, to se među pripadnicima viših kasta i nije mogao očekivati pretjerani odziv evangelizaciji. I upravo zato se snažno ustrajavalo na obraćanju rijetkih brahmana, jer se vjerovalo kako će obraćeni brahmani biti najboljim dokazom savršenosti kršćanstva i pripadajućeg ustroja.

Rijetki obraćeni brahmani u tom svjetlu poprimaju svu puninu značaja, jer su njihovi motivi sasvim sigurno bili bitno manje podložni zakonima životne nužde, a više čiste vjere i metafizike kojoj su ionako skloniji od drugih svojih sunarodnjaka. Brahmanska se kasta, dakle, rukovodila sasvim drugačijim motivima. Stoga propitivanje brahmanskih razloga za obraćenje nudi i odgovor na pitanje: što je to kršćanski nauk nudio jednoj visoko sofisticiranoj religiji a što ona sama u svom učenju nije sadržavala? Odgovor tom pitanju nipošto nije jednoznačan i isključiv, i njegova temeljna nit doista lako izmiče zapažanju jer obuhvaća ono što je kršćanskom nauku temeljno pa time i neupitno. Obuhvaća milosrđe, brigu za bližnjega, žrtvovanje.

Nipošto se ne smije iz ovoga zaključiti kako hinduizam možda potiče samoživost svojih sljedbenika. Hinduizam svakako potiče samodostatnost, obraća se mnogo više pojedincu no zajednici. Što u okolnostima teškog azijskog življenja često izaziva i nedostatak brige. Sam kastinski sustav dapače potiče mirenje sa zatečenim stanjem stvari, što se često premeće u rezigniranost namjesto pomirenosti. Kršćanin se svojim milosrđem upliće u božanski poredak svemira kojeg hindu do te mjere drži neupitnim da se u njega ne želi miješati nego ga bespogovorno prihvaća. Kršćanski se milosrdnik svojim milosrđem premeće iz promatrača koji prihvaća, ili ne mari, u pobunjenika koji vlastitim trudom i žrtvom mijenja stanje koje se hinduu čini od Boga dano. Unosi akciju kao bitnu razlikovnu komponentu u sustav kojeg akcija zapanjuje i plaši. Ako je ikakav nauk uopće mogao privući, ili makar pokolebati brahmana u njegovu miru, bio je to nauk kršćanskog milosrđa.

Ne smije se, naime, zaboraviti kako su kršćanski misionari poticali iz gotovo jednako heterogene Europe kao što je o i Indija sama, sustava koji je bio sve prije no usuglašen. Misionari su najčešće bivali odašiljani u misije s doduše jasno ocrtanim temeljnim poslanjem, ali i sa bremenom političkih obveza koje ih je često osujećivalo u ispunjenju baš tog istog temeljnog poslanja. Sređenost kršćanskog sistema, koja bi se dala iščitati iz obrazaca i metoda rada misionara, bila je mnogo više privid no zbilja. Sudbina je misionara bila doista određena Isusovim riječima kojima svoje apostole upozorava kako će zbog njegova imena ne samo biti proganjani i zatvarani, već i da se ne trebaju unaprijed pitati što i kako govoriti, dakle raditi kad se jednom nađu pred iskušenjima.

'Samo će vam se dati, jer to ne govorite vi, nego vaš otac progovara kroz vas'. Taj je naputak bio često jedinim uporištem misionara pri odabiru metoda rada. Često je to bila i jedina utjeha. I čini se kako su i najveći uspjesi dolazili upravo iz takve vrste zapravo jednostavne reakcije na date okolnosti. Bio je to umnogome i jedini mogući obrazac djelovanja, obzirom na tijesnu i isprepletanu povezanost Crkve i političkih utjecaja dominantnih kolonijalnih sila. Jer, bez obzira na motive i vjeru samih misionara, oni su u Indiji bili upregnuti u uzice europskih dvorova možda više nego igdje drugdje. Mnogi su od misionara čak i dragovoljno zastupali političke i ekonomske interese svojih zemalja. Oni drugi, koji su se rukovodili isključivo duhovnim i milosrdnim ciljevima jednostavno su se morali podrediti tim interesima.

Osim te kolonijalne sprege, još je jedna pojavnost bitno osujećivala kristijanizaciju azijskih misijskih zemalja. Bio je to izuzetno jako izražen rivalitet katolika i anglikanaca. Nadmetanje između raznih kršćanskih crkava za domaće je stanovništvo, a osobito obraćenike, moralo biti zbunjujuće. U percepciji običnog azijskog čovjeka, bio je to sukob dvaju bogova i religija a ne raznolikosti jedne iste vjere. Jer je tek dobro poznavanje kršćanstva moglo dovesti do drugačijeg sagledavanja. A takvog poznavanja jednostavno nije bilo. Jer kada se jedan sustav kao što je to kršćanstvo, očituje kao heterogen i proturječan, on ne gubi tek samorazumljivost nego i privlačnost. Četiri su indijske godine kapucinskog redovnika Angelika Bedenika, koji je bio hindustanskim biskupom u Agri, bio još i više zbunjujući primjer, jer je ukazivao na međusobne sukobe čak unutar jednog istog reda katoličke crkve.

Otac Bedenik najznačajniji je pripadnik kapucinskog reda u Hrvatskoj u devetnaestom stoljeću. Rođen je u Koprivnici kao Juraj Bedenik a u varaždinski samostan stupio 1824. s redovničkim imenom Angelik. Kao briljantan svećenik već u 28. godini života postaje gvardijanom, u 37. starješinom hrvatske kustodije. Na njegovo zalaganje, 1847. godine general Reda podigne Hrvatsku kustodiju na čast provincije. Slijedeće godine Angelik bude izabran za prvog provincijala Hrvatske provincije.

Po isteku trogodišnjeg provincijalskog mandata, odlazi na Rijeku za riječkog gvardijana. Neko vrijeme provodi kao generalni konzultor, savjetnik generala Reda. Doskora Sv. kongregacija za širenje vjere zatraži od generala da joj dade na raspolaganje o. Angelika za ustanovljavanje Zavoda za odgoj misionara za Indiju. Angeliku bude povjeren taj posao. Zamišljeno je da se taj kolegij osnuje u Beču ili Budimpešti zbog vjerovanja kako će njemačko jezično područje olakšati učenje engleskoga jezika potrebnog za rad u Indiji. No, 1854. vrhovna uprava kapucinskog reda odustane od te zamisli, iako su pripreme za osnutak Zavoda već bile daleko odmakle.

Razlog odustajanju nije bio nipošto banalan. Štoviše, postat će paradigmatičan za svekoliko daljnje djelovanje oca Bedenika. Crkveni su vrhovnici strahovali da bi zavod kojem je Bedenik trebao biti na čelu, utemeljen u Beču ili Pešti, zbog prevladavajućeg jozefinističkog duha vladajućih krugova u Austriji i Ugarskoj mogao ostati izvan njihove jurisdikcije i nadzora. Pitanje mjesta podizanja Zavoda političko je pitanje, i u takvim se okolnostima ne obazire previše na usputne žrtve, što je Bedenik svakako bio. Trud uložen u pripreme za utemeljenje Zavoda bio je uzaludan, zbog političkog se značenja cijelog projekta za Bedenika sveo tek na mentalnu gimnastiku.

Kako je to svećenička samozatajnost i disciplina i zahtijevala, Bedenik je dostojanstveno primio ovu odluku. Međutim, sav će njegov daljnji život svećenika - iako će postići gotovo najviše čemu se svećenik ima nadati - biti ponavljanjem istovjetnog obrasca. Taj je obrazac ujedinjavao velika napredovanja u apostolskoj službi, ali i nepremostiv raskol između postignutih časti i suradnje sa crkvenom subraćom na koju je tijekom života bio upućen. Slijedeće godine provodi u Italiji, a 1861. bude imenovan generalnim vizitatorom Irske. Na taj mu je način, uz potkrjepu ugledu kojeg je već uživao, bila iskazana dodatna čast, možda kao nadoknada za uskraćeno mu vođenje Zavodom za indijske misije. U svakom slučaju, otac Bedenik se i ovoj dužnosti disciplinirano odazvao i svoj posao vizitatora počeo obavljati vrlo predano. Možda opet, i suviše predano. Iz posve ga nerazjašnjivih razloga, a svakako bez ikakve osobne želje Bedenikove, već u lipnju iste godine imenuje papa Pio IX apostolskim vikarom Agre u Indiji. Ondje je trebao zamijeniti o. Ignacija Persica, kasnijeg kardinala, koji se godinu dana ranije vratio iz Indije shrvan naporima kojima je bio izložen u indijskoj pobuni protiv Engleza. Otac Bedenik nije nikada iskazivao sklonost ka misionarskom djelovanju, osobito ne u Indiji. Ipak, papa ga imenuje biskupom Leuce u Traciji, te on bude posvećen za biskupa u Rimu 21. srpnja 1861. U Indiju kreće iz Trsta listopada iste godine.

Kada se Bedenik iskrcao iz vlaka za Agru, na tamošnjoj ga postaji nitko nije sačekao. Čak se i njegov pomoćnik potrudio da pod nekim providnim izgovorom ne bude tog dana u Agri. Bedenikov je prethodnik, biskup Persico, napuštajući Agru ostavio za sobom upute kako Bedenika treba dočekati kao lopova. Od njegovih će se objeda Bedenik mučno braniti kroz sve četiri godine biskupskog djelovanja. No, pomoćnik je imao još jedan razlog da tako postupi. Bio je očekivao kako će on sam postati biskupom. Umjesto toga, Vatikan mu je poslao Bedenika.

Bedenik se tako protiv svoje volje ne samo našao u Indiji, već i usred biskupije koja je imala vlastite planove i jednostavno nije trpjela pridošlicu. Postupak Bedenikova prethodnika, i nedolične upute što ih je ostavio za sobom, teško da su bile vezane uz osobnost oca Bedenika. Prije je to bio obrazac 'drž'te lopova', jer će se ubrzo po tome ustanoviti kako u biskupiji nedostaje značajna količina novca. Bedenik se potpuno uklapao u okvir idealnog krivca, i izvjesno je kako mu je ta uloga bila namijenjena još i prije nego što je došao u Agru. Povoljan povod optužbama protiv oca Angelika bile su bankovne transakcije koje je poduzeo kako bi riješio paralizirajuću besparicu u kakvoj je zatekao biskupiju. Bio je prodao neke od crkvenih posjeda, i novac povoljno oročio u banci. Na taj se način nadao namaknuti više novaca za biskupije i misije.

Kao praktičan čovjek s velikim smislom za organiziranje, odlučio je stopiti biskupije u Agri i prilično udaljenoj Patni u jednu cjelinu. I sam je bio svjestan svih nedostataka takvog poduhvata, prvenstveno zbog međusobne udaljenosti dviju biskupija, no procijenio je kako bi njihovo sjedinjavanje bilo od dva zla manje. I time je ponovo zadro u prostore i položaje ljudi koji ih nisu bili voljni gubiti. Kampanja objeđivanja time se još više rasplamsala. Iako su vrhovnici u Vatikanu iskazivali podršku biskupu Bedeniku, njega je ta nezaslužena uvreda bitno uzdrmala. Piše doslovno tucete pisama dokazujući svoju nevinost, šalje potkrijepe svjedoka o vlastitoj nedužnosti. U mnoštvu pisama koja je odašiljao teško je pronaći makar koje a da se u njemu otac Bedenik ne osvrće na te objede.

Dokazivanje neopravdanosti optužba postala je doslovno njegovom opsesijom. Nasuprot tomu, u pismima gotovo i ne spominje Indiju, on je u svojoj muci ne primjećuje. Indija se za njega svela na nepodnošljivu klimu i boleštine kojima su svi stranci bili izloženi. Po prvi puta u životu, u punoj muževnoj zrelosti, slama se pod teretom kojim je nepravedno obremenjen. Traži da ga se povuče iz Indije, priželjkuje smirenje u varaždinskom samostanu iz kojeg bi sve indijske nevolje izgledale kao ružan san. Sve rjeđe se odlučuje na obilaske biskupije kakve je poduzimao u početku svog rada u biskupiji. U nemogućnosti povratka u Varaždin, zatvara se u svoju biskupsku rezidenciju. Doskora i oboli od ciroze, poput mnoge subraće u Agri. Već teško bolestan ponovo traži da ga se opozove i vrati u domovinu.

U očekivanju takve odluke umire četvrte godine svog biskupskog djelovanja. Osim groba pod oltarom katedrale u Agri, u biskupiji je ostao samo njegov portret, jedan između nekoliko desetaka portreta biskupa koji su mu prethodili i naslijedili ga u Agri. Ostale su i stotine pisama u vatikanskim arhivima koja će za razliku od pisama ostalih misionara biti zanimljivija kriminalističkoj no znanstvenoj obradi. Ako ih je itko u Vatikanu i proučavao, o onom što je pronašao u njima nije obavijestio nikog izvan zidova vatikanskih arhiva.

Koliko je prividno ili stvarno prianjanje uz europske kolonijalne sile štetilo misionarskoj praksi još je bolje vidljivo iz kineskog iskustva. Hrvatski će franjevci u Kini biti od posljednjih misionara u Središnjem Carstvu, i biti će svjedocima golemih sudara snaga koje su se borile za vlast nad Kinom. Biti će svjedocima iscrpljujućih i krvavih borbi koje će okončati stvaranjem Narodne Republike Kine kakvu poznajemo od sredine prošlog stoljeća.

Misionarsko djelovanje u tom okružju posve je novo iskustvo u misionarskoj praksi. Po prvi se puta, naime, misionari susreću sa strukturom državne vlasti koja je ne samo otvoreno nepovjerljiva prema sljedbenicima bilo, a ne samo strane religije, već je borba protiv svakog oblika vjerskog života jedan od temeljnih zadataka te iste vlasti. Kršćanstvo, kao uvezena religija koju su vrlo pojednostavljeno, ali ne i bez razloga, kineski komunisti poistovjetili s kolonijalnom politikom Zapada u Kini, bilo je izloženo upravo najjačim progonima i nasrtajima. No razlika između misionara u Kini Richijevog ranog sedamnaestog vijeka i Maove Kine dvadesetog stoljeća, očituje se i u bitno različitim ciljevima misionara.

Rani su kršćanski misionari u Kini imali za cilj uopće doprijeti do Kine, ishoditi dozvolu pri kineskom dvoru za evangelističko djelovanje i utrti put onima koji će kretati put Kine u nadolazećim vremenima. Kolikogod se taj zadatak činio teškim, niti zadaća kasnijih misionara, a poglavito onih u dvadesetom stoljeću, nije bila ništa manje zahtjevna - uspostaviti instituciju katoličke crkve u Kini i podvesti je u hijerarhijski sustav kojim upravlja Vatikan. U dosezanju tog cilja, misionari su se možda i previše oslanjali na potporu kolonijalne politike velikih sila koje su u Kini imale mnogo jednostavnije interese sažete u svemu onom što pojam koloniziranja uopće podrazumijeva. Bilo bi preuzetno tvrditi kako su se Vatikan i zapadne sile u Kini našle po istom poslu, što je bila uvriježena percepcija samih Kineza, no oni su zasigurno bili u nekoj vrsti simbioznog suodnosa u kojem djelovanje jednih olakšava i nastojanja drugih. U toj činjenici ili prividu sadržan je onaj najbitniji razlog konačnog sloma sna o evangelizaciji Kine.

Hrvatski misionari u Kini dvadesetog stoljeća već po samom svom podrijetlu teško da su mogli dijeliti nacionalne interese svoje subraće sa Zapada, ako se o nacionalnim interesima kod misionara uopće može govoriti. No, povijest je kršćanskih misionara očitovala dovoljno primjera služenja ne samo Vatikanu i katoličkoj crkvi, već i državama iz kojih su misionari potekli. U tom kontekstu, hrvatski su se misionari doista u potpunosti mogli predati radu za 'sve veću slavu Božju', potpuno pošteđeni prešutnih obveza koje su iz njihove nacionalnosti mogle proisteći.

Stvaranju nove Kine, čije je utemeljenje Mao Zedong proglasio 1. listopada 1949. godine, prethodilo je - riječima suvremene kineske povjestice - razdoblje novodemokratske revolucije. Ona započinje 1919. i traje puna tri desetljeća. Vrijeme je to i triju dugotrajnih građanskih ratova te otpora japanskim prisezanjima, a zatim i rata protiv japanske fašističke agresije. Razdoblju novodemokratske revolucije prethodi pak razdoblje starodemokratske revolucije, čiji početak kineski povjesničari vezuju uz opijumske ratove. A prvi opijumski rat kojeg carska Kina vodi protiv Velike Britanije od godine 1840. do 1842., ujedno je i početak modernog razdoblja kineske povijesti.

Jedina svjetska drevna civilizacija koja je kontinuirano trajala i u novo doba, sredinom se devetnaestog stoljeća suočila s izazovima kojima nije bila dorasla. Suočila se i sukobila s tehnološki nadmoćnim industrijaliziranim državama koje su se u traganju za sirovinama i tržištima okrenule i prema golemom i mnogoljudnom području kineskog carstva. Mandžurska dinastija Qing, koja je vladala Kinom od sredine 17. stoljeća, na izazove koji su dolazili izvana odgovarala je zatvaranjem Kine i odbijanjem kontakata s prekomorskim barbarima. Uzdrmana brojnim unutrašnjim problemima, carska se dinastija nastojala zaštititi strogim nadzorom nad trgovinom s izvanjskim svijetom, zatvaranjem Kine za promet roba, ideja i ljudi. Dakle, upravo u onim područjima koja su toliko potrebna Zapadu i Japanu za njihov daljnji imperijalistički razvoj.

Te sile neće, međutim, strpljivo čekati pred kineskim granicama ne bi li se stanje u Središnjem Carstvu izmijenilo. Te će granice topovima i vojnom moći otvoriti europske kolonijalne sile kojima se u kasnije pridružuju i Sjedinjene Države, carska Rusija i Japan. Još je od poraza u prvom opijumskom ratu dinastija Qing bila nemoćna zaustaviti gospodarsko propadanje Carstva, ili oduprijeti se nadmoćnim kolonijalnim napadačima. Carska dinastija stoga pokušava spasiti ono što je još uopće bilo moguće spasiti, i potpisuje niz ugovora kojima strane sile ulaze u Kinu. Stranci tako zadobivaju prava i povlastice koje zapravo znače bitno sužavanje kineskog suvereniteta. Odričući se pomalo dijela svojih suverenih prava, teritorijalnih, sudbenih i financijskih, carska se Kina do kraja devetnaestog stoljeća pretvorila u polu-koloniju.

Glavni nosioci industrijalizacije Kine bile su strane sile. One su, doduše bile međusobno konkurentski raspoložene, ali su se slagale u gospodarskom podčinjavanju Kine. Takva izvanjska industrijalizacija polako je pretvorila Kinu u polu-feudalnu zemlju. Njen je politički ustroj, međutim, u svakom pogledu ostao nepromijenjen. Carska se dinastija i dalje bila oslanjala na nedjelotvoran i sve nemoćniji državni aparat, čiji predstavnici u strahu pred gubitkom vlastitih privilegija pristaju uz jednu od stranih sila ili pak dvorsku koteriju.

Nejedinstveni u pitanjima kako zaustaviti gospodarsko propadanje i kako se oduprijeti neutaživim apetitima kolonijalnih sila prisutnih na kineskom prostoru, vladajući krugovi jedinstveni su u otporu idejama reforme koje rješenje vide u ograničavanju carske vlasti i davanju političkih prava pomalo narastajućem građanstvu. Jednodušni su i u strahu pred golemim seljačkim masama, koje na svoj neizdrživi položaj upozoravaju nizom seljačkih buna koje kontinuirano potresaju razne dijelove golemog carstva. Uspiju li se seljačke mase, kao za tajpinškog ustanka, pokrenuti i ujediniti na programu radikalnih političkih zahtjeva, vladajuća dinastija neće prezati niti od pozivanja u pomoć stranaca, i njihovim će se oružjem poslužiti protiv seljačkih masa čiji zahtjevi ugrožavaju zatečeni tisućljetni feudalni ustroj carstva.

Sva ta proturječja i isprepletenost raznih interesa, padaju na plodno tlo vjekovnog kineskog zaziranja od uljeza u Središnje Carstvo. Običan puk, podjednako kao i vladajuća kasta, polako počinje uzroke svih svojih nevolja i stradanja prepoznavati u prisutnosti stranaca u njihovoj zemlji, bez obzira kojim se poslom stranci bavili i kakvi su bili obrasci njihova ponašanja. Na tom se planu postiže suglasje i vladajućih slojeva kao i običnih građana i seljaka, i oni međusobno pothranjuju zajednički osjećaj ugroženosti od stranaca. Taj će se osjećaj u brojnim pojavnim oblicima manifestirati i u odnosu prema kršćanstvu i kršćanskim misionarima.

Što se kršćanstva tiče, dvadeseto stoljeće započinje strašnim progonima i kineskih kršćana i stranih misionara. Takozvani bokserski ustanak, isticao je među svojim parolama i onu s pozivom na obračun s kinezima stranim religijama. Odnosilo se to prvenstveno na kršćanstvo, bilo da je riječ o katoličanstvu ili tada u Kini prisutnim brojnim protestantskim crkvama. Podupirući isprva ustanike, moćni su pojedinci s carskog dvora i iz vladajućih krugova ustanak željeli iskoristiti za udar po strancima koji bi ih napokon trebao otjerati iz Kine. Uvidjevši da je to nemoguće, u situaciji kada je vojna akcija osam ujedinjenih stranih sila zaprijetila samoj dinastiji Qing, kineski se vlastodršci okreću protiv boksera i ustanak koji je započeo 1899. godine ugušen je tijekom 1900. u krvi.

Goleme ljudske i materijalne žrtve koje je kinesko kršćanstvo pretrpjelo tijekom bokserskog ustanka, u desetljećima koja slijede dat će dvojaki rezultat. Za kršćane, žrtve su bile zalogom novoga razmaha misionarskog djelovanja u Kini, ojačanog - što se Katoličke crkve tiče - sviješću da valja ubrzano raditi na izgradnji kineske katoličke crkvene hijerarhije podređene Vatikanu. Osposobljavanje kineskog svećenstva i posvećivanje domaćih biskupa postaje jedna od važnih zadaća Rimske crkve u Kini. To podrazumijeva i snažnije napore na izgradnji školskog sustava koji će omogućiti kvalitetan odgoj i pripremu domaćeg klera. S druge strane, činjenica je da od bokserskog ustanka nadalje, kršćanstvo opet uživa zaštitu Kineske države. Sada je ta država potpuno nemoćna ograničiti djelovanje stranaca, sve na temelju na brojnih međudržavnih ugovora koje su velikim silama i svim njenim predstavnicima jamčili privilegirani položaj u Kini.

U očima masa, osobito seljačkih, koje čine golemu većinu stanovništva, veze kršćanstva s korumpiranom, nemoćnom i nedjelotvornom vlašću bit će i nadalje uzrokom neprijateljskog odnosa prema misionarima i kineskim kršćanima. Od sredine 19. stoljeća, dakle, strani misionari prodiru u Kinu istodobno s nadiranjem stranih sila. Kina pod pritiskom dopušta ranije zabranjeno djelovanje misionara i podizanje kršćanskih crkvi, a jedan je dio misionara tijekom vremena bio i sam neposredno uključen u političke pregovore koje stranci vode s dinastijom Qing, uvijek na njenu štetu. Sve to predstavlja zapravo kršćanstvo u svjetlu služenja stranim interesima. A kineske kršćane, bez obzira na stalež kojem su pripadali, slugama stranaca i njihovih interesa.

Ovakvo dovođenje u vezu kršćanstva i kolonijalne prisutnosti u Kini 19. stoljeća, ili - drugim riječima - isticanje kršćanstva kao uzroka stanju u kojem se Kina ne može oduprijeti ili prilagoditi izazovima novog vremena, u kineskim je masama trajno poticalo protukršćansko raspoloženje. Kršćanske crkve, misije i misionari, na udaru su i kada je riječ o bunama kojima se želi popraviti socijalni položaj pobunjenika, i kada se narod, bez obzira na politiku vlastodržaca, jednostavno želi oduprijeti prisutnosti stranaca u Kini.

Ipak, i broj misionara i broj kineskih obraćenika s vremenom raste. Tako je, uostalom, bilo i u prošlosti. Početkom 17. stoljeća, ubrzo nakon dolaska isusovaca u Kinu, u 13 kineskih pokrajina bilo je oko dvije i pol tisuće kineskih kršćana. Četrdeset godina kasnije, bilo ih je već 150 000. Potkraj 19. stoljeća, kada u Kini djeluje oko 3300 kršćanskih misionara, broj kineskih kršćana popeo se na 800 000. Toliko ih je bilo uoči izbijanja bokserskog ustanka. Od početka dvadesetog stoljeća, broj će i nadalje rasti. Kao i broj misionara, ali i Kineza svećenika. Povijesne im prilike, međutim, neće ići na ruku u stoljeću koje za kršćane u Kini započelo bokserskim ustankom. U kolopletu povijesnih zbivanja, kršćanstvo u Kini čekaju nove kušnje i progoni, i napokon revolucija koja će polovicom ovog stoljeća odrediti svoja pravila cjelokupnom vjerskom životu u Kini.

* NAPOMENA : U tekstu su korišteni dijelovi predloška mr. Branka Merlina o misionarstvu u Kini, pisanog za potrebe snimanja dokumentarne serije 'Pax Christi'.