Teško da je ijedna druga zemlja, dapače civilizacija, intenzivnije privlačila pažnju Europe nego što je to od davnina bio slučaj s Indijom. Mnogo prije prvih velikih putovanja i otkrića novih svjetova, antička je Europa predodžbe o tajanstvenoj Indiji stjecala trgovačkim ili pak ratnim dodirima s Indijskim potkontinentom. Manje zbog šturih i sporadičnih vijesti koje su odatle doticale, a više zbog rijetke i dragocjene robe koju su s istoka trgovci dopremali u Europu, Indija je postala sinonimom mistike, raskoši i čuda, gotovo nadnaravnosti. Takvo se vjerovanje zadržalo do zapravo nedavnih vremena, a začudno je koliko je i danas rasprostranjeno.

Srednjovjekovna europska svijest o Indiji najbolje se očitovala izviješćima križara o tajanstvenom savezu velike zemlje za leđima muslimanskih protivnika i kršćanstva! Indija se, naime opirala širenju islama na istok, i u tom smislu križarskom se duhu činilo kako je postojanje saveznika u zaleđu neprijatelja Božje proviđenje. To je vjerovanje, kakogod, ipak više svjedočilo o manjkavostima postojećih geografskih spoznaja tog vremena i svim zabludama o rasprostranjenosti i snazi muslimana protiv koje su se bile podizale križarske vojne. Indija jedva da je slutila postojanje Europe, od koje su je doduše dijelila muslimanska kraljevstva i carstva, ali zasigurno po svom habitusu nije mogla manje mariti za to što se sa tom Europom događa, a kamoli snivati o nekakvom savezu s nekim tako dalekim da im je jedina zajednička spona - zajednički neprijatelj! Svijet je Indije, baš kao i kineskog carstva, završavao na vlastitim granicama. Te su pak granice u indijskom slučaju, tako sretno nepropusna gorja i oceani da upravo njima Indija duguje nastanak sintagme Majka Indija. Majka koja daje utočište i sigurnost.

Nepropusnost indijskih granica, i sigurnost koju su pružale indijskim narodima zapravo je prestala vrijediti s prvim velikim otkrićima novih pomorskih putova. U Indiju prvo pristižu Portugalci, a za njima Englezi, Nizozemci, Danci i Francuzi. Indija će od tog vremena sve manje biti dalekom mističnom zemljom, a sve više nepreglednim područjem koje jednostavno treba ugrabiti prije no što to učini netko drugi. Ili je barem takva bila uobičajena europska vizura svijeta na čije su obale stale pristizati europske lađe i njihovi putnici sa svim onime što su sa sobom donosili. Na tim su lađama, za trgovcima, vojnicima i ubiračima poreza, pristizali i misionari, da i duhovno priključe Indiju Europi koja je o njoj maštala tolika stoljeća. I upravo će oni biti ti koji će, vrlo polako i postupno, uočiti svu bogatstvo domaće kulturne predaje i svojim izviješćima, a kasnije i knjigama i raspravama, potaknuti zapravo obratni proces - proces širenja indijske kulture i utjecaja na europsku znanost, umjetnost i društveni život uopće.

Sedamnaesto je stoljeće bilo u katoličkoj crkvi doba velikih i značajnih poduhvata. Vrijeme je to korjenitih promjena u sustavu organiziranja misionarstva. Prije svega, mijenja se odnos prema centru u Europi. U šesnaestom stoljeću, inicijativu imaju španjolski i portugalski kraljevi i veliki redovi, prije svih isusovci, ali su vrlo aktivni bili i franjevci i dominikanci. Uživali su kraljevsku zaštitu, putovali španjolskim i portugalskim brodovima. Nezgodno je doduše bilo to što je postojalo jako izraženo rivalstvo među tim redovima, koje se često očitovalo na ružan način. Zbog tih se trvenja prepoznala potreba da Rim preuzme stvari u svoje ruke i da sve misije podvede pod svoju upravu i pod nadzor jednog središnjeg i vrhovnog autoriteta. Zato je papa Grgur XV 1622. godine osnovao posebno tijelo, Sacra Congregatio de Propaganda Fide, Svetu kongregaciju za širenje vjere.

Propaganda, kako su skraćeno počeli nazivati tu instituciju Vatikana, krenula je od toga da skupi potpun uvid u stanje misija i na temelju tako prikupljenih spoznaja odredi strategiju daljnjeg djelovanja. Postalo je jasno da je neophodno osposobiti svećenike i biskupe iz autohtonog obraćenog puka, i zauvijek odvojiti misionarstvo iz kolonijalne sfere. Ovakav je pristup fenomenu misionarstva podjednako morao dopuštati i samim misionarima da prihvate neke oblike domaćeg ponašanja kako bi se uopće mogli približiti budućim obraćenicima, kako bi ih mogli susresti na pola puta. I tako su nastale upute što ih je Sveta kongregacija za širenje vjere uputila svojim apostolskim vikarima:

'Neka ne bude vaša zadaća da činite pritisak na narode, da mijenjaju svoje običaje i navike osim ako su oni očito suprotni vjeri i zdravom moralu. Što bi moglo biti apsurdnije od toga da prenesete Francusku, Španjolsku, Italiju ili drugu neku evropsku zemlju u Kinu? Ne unosite im sve to, nego samo vjeru koja ne prezire i ne uništava običaje i navike naroda, vjerujući da oni nisu zli, nego ih želi vidjeti neugroženima. U prirodi je čovjeka da voli i cijeni prije svega svoju vlastitu zemlju i ono što joj pripada. Zato nema jačeg uzroka otuđenju i mržnji od napada na domaće običaje, naročito ako ti običaji dolaze iz časne starine. Još više je tako kada se pokušava uvesti običaje drugoga naroda umjesto onih koji su ukinuti. Ne činite mrske usporedbe o običajima tih naroda i onih evropskih. Učinite im sve da im se prilagodite.

Misionari koji su bili učeniji i otvoreniji svijetu, neograničeni uskim eurocentrizmom ili vjerskom isključivošću, s istinskim su se oduševljenjem odazvali ovoj promjeni u vatikanskom poimanju misionarstva. To u Indiji prije svega pretpostavljalo ovladavanje lokalnim jezikom te drevnim sanskrtom. Njega su pak uspjeli naučiti samo oni dovoljno uporni ali i sretni. Valjalo je, naime, pronaći kakvog lokalnog pandita, učenog brahmana koji bi bio voljan biti im učitelj. Tek tada, mogli su misionari osjetiti veličinu indijske duhovnosti i bogatstvo indijske kulturne baštine. Takvi su misionari bili pretečama discipline koja će se razviti tek kasnije - indologije. Počeli su sustavno bilježiti i sakupljati znanje i bili su autorima prvih neposrednih svjedočanstava čija je odlika prije svega bila njihov znanstveni domet koji ih je bitno razlikovao od putopisa kakvi su nastajali na temelju prijašnjih indijskih iskustava.

Među najučenije misionare, i ne samo u Indiji, ubraja se i Filip Vezdin, u znanosti poznat pod svojim redovničkim imenom Paulinus a Sancto Bartholomaeo. On pripada pionirskom dobu indologije na kraju 18. stoljeća. Bio je autor prve u Europi tiskane gramatike sanskrta, kao i drugih indoloških djela u kojima se bavio širokim rasponom tema iz indijske baštine. Vezdin stoji i na samim počecima poredbenih indoevropskih studija, a upravo je ta znanost u 19. stoljeću imala sjajan procvat.

Filip je Vezdin poticao iz siromašne hrvatske obitelji u Donjoj Austriji, gdje je rođen u mjestu Hofu, hrvatski Cimov, 1746. Lokalni autoriteti Vezdinu, kao nadarenom mladiću, omogućuju školovanje. Kasnije će u Linzu ući u Red bosonogih karmelićana gdje će primiti novo redovničko ime. Nakon studija teologije u Pragu bude pozvan u Rim gdje će izučavati istočne jezike. 1776. godine odlazi u Malabar, danas indijska savezna država Kerala, gdje je djelovao kao generalni vikar. Boravio je tamo do 1789. U godini Francuske revolucije vratio se u Europu, i živio u Rimu i Beču. Slijedećih će 10 godina, sve do smrti, intenzivno objavljivati djela kojima će se uvrstiti među pionire evropske indologije i poredbenih studija. Postat će članom više akademija i učenih društava, a karmelićani ga i danas drže jednim od najslavnijih svojih redovnika.

Početak indoloških studija veže se, međutim, uz nastanak 'Azijskog društva' 1784. godine, i njegova časopisa 'Azijska istraživanja'. Osnivač 'Azijskog društva' i pokretač časopisa bio je Sir William Jones, vrhovni sudac u upravi engleske kompanije u Fort Williamu. On se tako i smatra osnivačem indološke znanosti. Njegov je rad u svakom slučaju prethodio Vezdinovom, iako je Vezdin mnogo sustavnije i detaljnije proučavao indijske pojavnosti. Jones je indijsku mitologiju proučavao u poredbenom pristupu, uspostavljajući paralele s klasičnim rimskim i grčkim mitologijama, ali i s kršćanstvom. Vezdin će u toj metodi imati daleko veće domete, zbog neusporedivo većeg poznavanja i klasičnih mitologija i - naravno - i kršćanstva.

Oba su znanstvenika proučavala srodnost sanskrta s grčkim i latinskim u glagolskim korijenima i gramatičkim oblicima, i oba su zaključila kako ti jezici zasigurno mora sa su potekli iz zajedničkog prajezika. Jones se, ali niti Vezdin, doduše neće baviti sličnostima sanskrtskog sa slavenskim jezicima, ali će na tragu njihovih otkrića lingvisti s početka osamnaestoga stoljeća uspostaviti nedvojbenu srodnost sanskrta i sa slavenskim jezicima. Uvid pak u tu srodnost otvorio je nov pogled na najstarije veze između slavenskih i indijskih predaka i njihovih kultura.

Primjera te srodnosti, gotovo istovjetnosti doista je mnogo. Tako će se rodbinska povezanost određivati sličnim rodbinskim nazivljem poput: mati ili mater odgovara pojmu matar, sestra - svastar, brat - bhratar. Ili pak brojevima : dva - dvau, tri - trini, četiri - čatvaras, pet - panča, šest - šaš i tako dalje, moglo bi se nabrajati vrlo dugo. Istom su se problematikom bavili i mnogi drugi znanstvenici pa i misionari. I čini se kako su se otkrivanja zajedničkih korijena europskih jezika i sanskrta događala u mnogim paralelnim ali međusobno nepovezanim nizovima.

Razlog toj nepovezanosti bila je bitno otežana, gotovo nemoguća djelotvorna komunikacija među istraživačima srodnih područja, ali istovremeno i često međusobno zategnuti odnosi, gotovo netrpeljivost koja je te odnose resila. Tako da se uspješnost nečijeg znanstvenog rada u to vrijeme zapravo očitavala kroz sposobnost ili sreću da ti radovi budu objavljeni u Europi. U takvu se povijesnom i stručnom kontekstu 1791. godine pojavilo Vezdinovo djelo Systema Brachmanicum. Ono je, kako se iz samog naslova vidi, zapravo opširan katalog predmeta i slika iz posjeda muzeja u Velletriju, upotpunjen bogatom kritičkom i povijesnom građom. Njegovi su opisi toliko iscrpni, da je Vezdin svoje djelo smatrao potpunim prikazom brahmanskog sustava tojest - hinduizma. Systema Brachmanicum se općenito smatra Vezdinovim najvažnijim djelom. To je prvo u Europi sistematsko enciklopedijsko djelo o vjerskom i društvenom ustrojstvu Indije.

Osim muzejskih predmeta koji su, kako se čini, više - manje standardni izbor iz Vezdinu suvremene indijske ponude, on se obilno koristio i tradicionalnim indijskim leksikološkim djelima. Poznavanje te literature omogućilo je one bogate komentare i pojašnjenja Vezdinova djela, po kojima ono i odskače od svakog sličnog poduhvata. 'Sistem' je Vezdin podijelio u tri grupe: Liturgiju, gdje govori o prinošenju žrtava, kultu lingama - falusa boga Šive, pokori i proštenjima, mitu o nastanku svijeta. Zatim mitologiju, gdje raspravlja o tome što je zapravo religija jer zaključuje kako o pravoj mitologije govori i liturgija. U trećem se dijelu knjige raspravlja o građanskom ustrojstvu gdje pojašnjava indijski sistem kasta i novčani sustav. Vezdin je dobro razumio širok prostor zabluda u interpretiranju indijskih pojavnosti. Vrlo pojednostavljenim rječnikom, razumio je kako ne smije u potpunosti vjerovati onom što vidi, već u pokušajima tumačenja nužno uvažavati one domaće elemente koji prvotnom zaključku mogu dati potpuno suprotno značenje.

Koliko je ponekad teško zapadnom percepcijom razumjeti indijsku narav vidljivo je i iz mnogih današnjih primjera. Koliko je Vezdin možda bio opterećen svojim vrhunskim klasičnim obrazovanjem, koje ga je ponekad ometalo u rasterećenom razumijevanju običaja južne Indije, tako je i današnja Kerala, nekad Malabarska obala, prepuna zapadnjaku zbunjujućih proturječja. Nama bliži primjer iz današnje Indije, koji se tako tijesno oslanja na naše vlastito nedavno povijesno iskustvo, možda će najbolje predočiti složenost procesa nezavisnog tumačenja pojavnosti o kojima postoji unaprijed artikuliran stav interpretatora.

Kerala je prva država uopće u kojoj je komunistička partija pobijedila na demokratskim višestranačkim izborima. Bilo je to prije više od 40 godina, i od tada komunisti - s kratkim stankama - vladaju u Kerali. Simboli srpa i čekića najčešća su ikonografija Kerale. Osim srpa i čekića, pojavljuju se i portreti komunističkih vođa i teoretičara: Marxa, Engelsa Lenjina ali i Staljina. No zaključci koje će zapadnjak iščitati iz prisutnosti Staljinovih slika i uopće komunističke ikonografije biti će u najmanju ruku dvojbeni. Baš kao što je Indija, kako se to često i ne bez razloga ponavlja, najveća demokracija na svijetu, tako je i Kerala država moderne višestranačke parlamentarne demokracije u kojoj su ne samo zajamčena nego i ostvarena građanska i ina prava po uzoru na demokracije zapada. Hindui, muslimani i kršćani uživaju sve vjerske slobode i po svom habitusu svakako nisu komunisti. Ipak, već 30 godina svi zajedno glasuju za komuniste između mnogobrojnih drugih stranaka raznolike provenijencije. Da apsurd bude veći, komunistička partija broji manje članova od većine drugih stranaka u zemlji. Jedna je od njihovih zasluga i pravedna distribucija zemlje kojom su gotovo u potpunosti izbrisali prizore siromaštva vidljive posvuda drugdje u Indiji. Stupanj pismenosti u Kerali je izdignut na poštovanja vrijednih 70% za razliku od tridesetpostotnog prosjeka Indije. I da se pri postizanju tih uspjeha nikada nije posezalo za metodama prisile kao u zemljama takozvanog realnog socijalizma. A istovremeno se zidnim slikarijama slavi jednog od najvećeg tiranina moderne povijesti.

Ovaj primjer zorno svjedoči o nužnom oprezu u primjeni vlastitih iskustvenih i spoznajnih parametara u ocjenjivanju indijskih pojavnosti. Vezdinov je pristup najčešće bio dorastao nadrastanju pojednostavljenih zaključaka. On kao čovjek zrelog prosvjetiteljskog stoljeća postupa u maniri znanstvenika svog vremena. Što znači da svaku pojavu uspoređuje s fenomenima sličnima ili srodnima vlastitom kulturnom naslijeđu, ali istovremeno indijske pojavnosti nastoji objasniti svođenjem na neke prvobitne i iskonske relacije. Nastoji definirati njihov međusoban odnos i zavisnost, grupirati ih po starosti i smjeru utjecaja. I, po mogućnosti, strpati ih u poznate povijesne tokove.

To i nije Vezdinova posebnost, ali je on u tome gotovo briljantan i uglavnom ne pretjeran. Valja se samo prisjetiti nasilnih i posvema neutemeljenih poredbi i ustrajavanju na zajedničkim korijenima tibetskog lamaizma i kršćanstva, što je bila omiljena metoda istraživača s početka tog istog stoljeća. Nikola je Ratkaj po dometima proizašlim iz takvog postupka postao nezaobilaznim tumačem potkontinentalnih uzoraka, unatoč u najmanju ruku dvojbenosti zaključaka u njegovim izviješćima. Vezdin je, za razliku od toga, u svojim radovima strukturalno pokrivao i sinkronijski i dijakronijski aspekt fenomena koje je opisivao. Zbog te je činjenice njegove radove bilo prilično teško pratiti, jer je razumijevanje Vezdinovih zaključaka zahtijevalo poznavanje i zapadnog i indijskog filozofskog sustava barem približno njegovom vlastitom poznavanju. Otuda su ga njegovi suvremenici često krivo interpretirali, a mlađi nasljednici uzimali njegove radove uz stanovitu rezervu. Vezdinovu će veličinu potvrditi tek slijedeće stoljeće.

Vezdin je izuzetno cijenio brahmansku učenost i sustav kojeg su obdržavali. To je poštovanje bilo uzajamno, te su brahmani jednako cijenili Vezdina zbog njegova obrazovanja ali još i više njegove spremnosti i želje da upozna indijsku kulturu. Vezdin je dobro razumio da su upravo brahmani bili ti koji su kroz milenije pronijeli indijsku predaju i sveti jezik, njegujući oboje kao najveću svetinju. Te su svetinje brahmani branili svojim životima od svakog progona i napada. Do tog međusobnog poštovanja nije došlo preko noći. Vezdin je bio spreman u potpunosti dijeliti život svojih domaćina i kroz to dijeljenje steći naklonost hindua. Bio je jedan od nekolicine bijelaca kojima je bio dopušten ulazak u hinduske hramove u koje je ne-hinduima i danas nemoguće ili gotovo nemoguće ući.

Vezdinova se posebnost i uspješnost, međutim, ishodila upravo iz njegova pristupa Indiji. Bolje rečeno, njegova odnosa prema zemlji i kulturi u koju je došao. Izuzetno je mnogo posvećivao pažnje skromnom izgledu i poštivanju hinduističkih običaja. Poput de Nobilija, i sam je djelovao kao hindus. Već zbog pravila vlastitog Reda bosonogih karmelićana, nije nosio kožne obuće. Poput hindua je omatao oko pasa isti onaj ceremonijalni doti haljetak kojeg nose hinduistički vjernici za obreda u hramu. Uopće, u svakoj se prilici ponašao upravo onako kako bi to hindui i očekivali od nekoga tko želi ući u njihov sustav.

Vezdinov najveći misionarski proboj bilo je iskustvo s Travankorskog dvora na jugu Indije. Kralj Rama Varma kojeg je Vezdin ovdje posjetio, bio je oduševljen njegovim znanjem sanskrta i malajalama, pa ga je zamolio da za njega i njegove podanike sastavi englesko - portugalsku gramatiku s tumačenjima na jeziku malajalam. Tako je Kerala upamtila Vezdina kao brahmana i učenjaka koji je bio najveći od svih Evropljana koji su ovdje došli. Na taj je način ustanovljena dvosmjernost Vezdinova djelovanja, jer je osim vlastitog doprinosa u otkrivanju Indije Europi, istovremeno omogućio travankorskim brahmanima upoznavanje s europskim jezicima i pripadajućim štivom. Imajući u vidu tradicionalnu hermetičnost indijskoga društva, ovaj se potonji doprinos može cijeniti još i značajnijim od Vezdinova temeljnog djelovanja. U znak zahvalnosti, ali i kao dokaz međusobnog poštivanja, Rama Varma je dao izgraditi novo samostalno krilo u svom dvoru gdje će Vezdin živjeti, učiti o Indiji i podučavati Indijce, ali i vršiti svoje temeljno poslanje - navješćivati riječ Gospodnju. Vezdinov portret i danas se može vidjeti na travankorskom dvoru.

S vremenom će se Vezdinova zanesenost Indijom sve više očitovati kritikama europskih sustava i društava. Europu u mnogome smatra trulom sredinom koja je izgubila pravi odnos prema etičkim vrijednostima. Najpopularnije mu je djelo 'Put u Istočne Indije' prevedeno na francuski, engleski i njemački. Mnogo čitano, a od nekih i kritizirano, to je djelo više od putopisa. Pa iako je mnogo putnih i, skoro bismo rekli, turističkih dojmova, ono mjestimice vrlo sistematično obrađuje pojedina područja života i zemlje, kao floru, faunu, mjere, stanovništvo i njegov vjerski i etnički sastav, trgovinu i drugo. U svom osvrtu na način odgoja u francuskoj misiji u Virapatni sažimlje kritiku postojećeg obrasca misionarskog djelovanja.

'Može li se zamisliti bolji odgoj od onoga koji je usklađen s klimom, domovinom, prehrambenim navikama zemlje, običajima? Običaj je kod Indijaca, kod Arapa i drugih istočnih naroda, ići bos, hraniti se rižom i travama i lagano se odijevati. Zašto mijenjati običaje prihvaćene u njihovoj zemlji? Umjesto da ih se šalje studirati u daleke zemlje, uz beskonačne troškove i ponekad opasno po život, umjesto da ih se razmekša evropskim navikama, finoćom hrane, ljenčarenjem, novim načinom odijevanja koji oni ne poznaju, ovi dobri francuski misionari odgajali su istočnu mladež na istočni način, običajima i navikama zemlje u koje će ovi mladi ljudi ići propovijedati Krista... Oni nisu natopljeni perverznim mišljenjima kojih je Europa puna. Oni ne poznaju ni perfidna načela, ni loše uzore, ni ambiciju, ni bezbožne knjige, ni zabave, ni bogatstvo, ni skretanja ni strasti Evropljana. Svi istočnjaci koji se vrate iz Europe u svoju domovinu dodaju porocima evropljana poroke svoje zemlje. Više ne znaju živjeti na istočnjački način, ne razumiju niti uče svoj materinji jezik, postaju ambiciozni i nemirni, žele zapovijedati, odbijaju poslušnost, kostreše se na ispravke, kuju bučne intrige i postaju vođama pobuna'.

Europa je svakako malo cijenila ovakve Vezdinove opaske, budući se nikako nisu uklapale u ustaljenu predodžbu koju su Evropljani imali o sebi kao superiornima u kulturi i uopće, civiliziranijima od ikojeg drugog, osobito istočnih naroda. Bilo bi svakako znakovito utvrditi koliko su takvi stavovi utjecali na Vezdinovu popularnost u europskim kulturnim krugovima, tek mnoge su njegove postavke, a ponekad i čitava djela poput sanskrtske gramatike, bila tamo osporavana.

Vezdin je pisac prve u Europi tiskane sanskrtske gramatike. Njegovi su protivnici tvrdili da je Vezdin jednostavno preuzeo Hanxledenovu gramatiku. No Vezdin je uvjerljivo dokazao kako sličnost među tim dvjema gramatikama potječe odatle što se zasnivaju na domaćim gramatičkim djelima koja predstavljaju istu školsku građu. A u raspravi o porijeklu latinskog govora, koja se ishodi iz rada na sanskrtskoj gramatici, zaključuje kako je većina sanskrtskih riječi tako sretno i tečno u suzvučju sa latinskim izrazima da 'jaje jajetu jedva bolje pristaje'. Opet ponavlja da se ti jezici podudaraju u upravo osnovnim izrazima. Sve ga to navodi na pomisao da su stari Indi i Latini u drevnoj starini bili jedan sloj ljudi, a njihov prvotni jezik naziva unus primordialis Samscardamicus sermo.

Na drugom pak mjestu ustvrđuje kako su Indijci gotovo jedini narod koji se nikad nije selio iz svoje zemlje. Otuda zaključuje kako je nužno mnoge zajedničke riječi pripisati onom prvom zajedničkom boravku naroda u Šinearu, kako opisuje Biblija, kada ljudi započeše podizati babilonsku kulu, i prvobitnoj vezi uzajamnog općenja koje je postojalo prije no što je Bog - da bi spriječio ljude da postanu kao bogovi - raspršio narode i pomiješao im jezike te im na taj način onemogućio komunikaciju. Jer te zajedničke riječi ne označuju umijeća niti međusobne trgovačke poslove, nego ono što je ljudskoj potrebi osnovno. U tome Vezdin vidi potvrdu biblijske slike svijeta, jer istovjetnost ili sličnost mnogih riječi raznih jezika tumači kao dokaz da ljudi do podizanja Babilonske kule jesu bili jedan narod koji je govorio jednim jezikom.

Zadnji deceniji 18. stoljeća vrijeme su veličanstvenog ulaska sanskrta i vrhunskih indijskih književnih djela u evropsko kulturno i duhovno obzorje. Otkrivanje indijske kulture izvršilo je višestruko značajne utjecaje na neke tokove znanstvenoga, književnoga i uopće duhovnoga života Europe 19. stoljeća. Otuda se razvila indologija kao kompleksna znanost o indijskom kulturno-povijesnom i duhovnom fenomenu, utemeljena u filološkom pristupu indijskoj pisanoj baštini. U tom se kontekstu, Vezdinov rad može smatrati jednim od temelja te novonastale znanstvene discipline.

Indijska su književna djela bila inspiracijom evropskom romantizmu, a sanskrt je postao ključem kojim su se, djelotvornije nego ikojim drugim stranim jezikom, mogle dokazivati sličnosti u ustrojstvu i leksiku indoevropskih jezika i tumačiti njihovo zajedničko podrijetlo. Taj je jezik svojim prozirnim i skladnim morfološkim ustrojstvom potvrđivao odnose koji su se inače mogli samo naslućivati. Upravo su Vezdinovim radom položeni temeljni kriteriji za uspoređivanje jezika. On je prvi tražio sličnosti i podudarnosti u riječima i elementima strukture i nizao ih u listama kao argumente za svoje teze o srodnosti i zajedničkom podrijetlu. Pri tome je, sasvim razumljivo, baratao oskudnim pojmovnim aparatom i bio, uza sve svoje široko obrazovanje i otvorenost prema istočnim kulturama, ograničen u neke okvire zadane biblijskom slikom svijeta i njegove povijesti. Ali ga je njegov zdrav komparativni nerv ispravno vodio upravo u onim pojedinostima, materijalnim i egzaktnim detaljima, na kojima se i temelji komparativnost.

* NAPOMENA : U tekstu su korišteni dijelovi predloška prof. dr. Milke Jauk - Pinhak, pisanog za potrebe snimanja dokumentarne televizijske serije 'Pax Christi'