Iako dvije potpuno različite civilizacije, Indija i Kina imaju i mnoga zajednička određenja. Obje se kulture vrlo rano ustanovljuju kao čvrste cjeline koje su odavna dosegle stupanj okamenjene zrelosti. Stupanj kohezije imanentan objema civilizacijama podrazumijevao je i krajnje malu mogućnost preobrazbe. Obje su civilizacije gotovo nepromijenjene opstale tisućama godina, i glavna obilježja dviju kultura i danas su vrlo živa. Posvemašnji je pripadajući koncept prosudbe ljudskog života prožet vjerskim naslijeđem; država, etika, filozofija određeni su religijskim predznakom. Dalekoj i razvijenoj Europi koja je vjeru zadugo stavljala na nedodirljivi duhovni pijedestal iznad, a zapravo izvan života samog, istočnjačka pomiješanost religije sa ponekad i najprizemnijim životnim radnjama, činila se odsustvom i duha i vjere.

U konceptu religije koja miriše po krvi i znoju, obdržavanje obreda ima temeljnu vrijednost. Otuda obdržavanje kineskih kršćanskih, i - kako ćemo uskoro vidjeti - malabarskih obreda u Indiji, predstavlja zapravo pretpostavku za ukorjenjivanje kršćanstva na Dalekom istoku. I zbog toga to kršćanstvo mora biti akomodirano i jednako otvoreno prilagodbi kao što to očekuje i samo od starosjedilačkih civilizacija. Poštivanje obreda znači pokoravati se božanskom redu koji upravlja svim ljudskim. Osobito je to slučaj s Indijom, jer ako se Kina u odnosu na Europu doimlje kao da živi u znaku sveobuhvatnog vjerskog života, u odnosu na Indiju, Kina izgleda kao duboko racionalna zemlja.

Pitanje je kako bi se te dvije kulture uopće dale reformirati, kada njihovi društveni obrasci duboko u svijesti ljudi odišu oblicima savršenosti? Sagledavanje Indije i Kine kao zaostalih zemalja beskrajno je površno, kolikogod se takve tendencije potvrđivale u slikama svakodnevnog života ovih zemalja. Dok je Europa prave kataklizmičke ratove s milionima ljudskih žrtava upoznala tek s tehnološkim napretkom dvadesetog stoljeća koje je kao vrlo bitnu svoju dimenziju uspostavilo i tehnologiju masovnog ubijanja, vjekovni su ratovi kojima su Kina i Indija bile izložene podrazumijevali masovna uništenja od samih početaka. Osobito je Kina, sve do mongolskog osvajanja koncem 13. stoljeća, tehnički i znanstveno bila superiorna zapadu. Masovnost žrtava u azijskim ratovima samo je jedna od razlikovnosti dvaju svjetova.

Azijski se ratovi ishode iz civilizacijske razlikovnosti koju je Azija sama proizvela. A lakonski bi se dalo reći, svemu je kriva - riža! Moglo bi se, i ne krajnje pojednostavljeno reći, kako su civilizacije Dalekog istoka vegetarijanskih obrisa. Sasvim je jasno zašto je tome tako. Hektar obrađene zemlje podat će istočnjaku biljnu hranu dostatnu za prehranu mnogo više ljudi no što bi to mogla darovati zemlja na kojoj se uzgaja stočna hrana. Uzgoj riže vezan je uz blizinu voda, ili bar konstelaciju tla kakvo se dade navodnjavati. Uzgoj je riže omogućavao prosperitet, i upravo je ta dimenzija bitno razlučila temeljno dva azijska sociološka uzorka; razvijeni poljoprivredni i - tamo gdje nije bilo vode pa ni uzgoja riže - primitivni nomadski. Ovi su potonji s vremenom prerastali u prvenstvo osvajački, nužno i rušilački obrazac, u vječitom sukobu sa sjedilačkim i sofisticiranim kulturama.

Masovne bi se civilizacije Dalekog istoka, dakle, spokojnije razvijale da nije bilo tog drugog jednako autohtonog kulturnog obrasca iz divlje azijske unutrašnjosti. Nomadski će Turci, Kirgizi, Turkmeni i Mongoli svoj zenit osvajanja doseći do sredine 17. stoljeća, perpetuirajući svojim osvajanjima naizmjeničan ritam rušenja i gradnje. Azijska zaostalost ishodi iz te povijesne determinante, no ona nema nikakva bitna upliva na duhovno bogatstvo azijskih ljudi. Tu su razlikovnost kritičari koncepta akomodacije de Nobilija i Mattea Riccija propustili razumjeti, držeći Azijate zbog njihove zaostalosti - poganima.

Sasvim slično isusovačkom iskustvu u Kini, i indijska je misija osujećena napuštanjem spremnosti prilagodbe autohtonoj kulturi. Koncept akomodacije ipak nije bio isključivo Riccijevo nastojanje, isključivo vezano za kineske misije. Isusovac Roberto de Nobili pokušao se načinom života i mišljenja prilagoditi autohtonoj kulturi indijskog juga. Već je 1605. godine u središte Tamilske kulture, Madurai u južnoj Indiji, počeo živjeti životom odricanja indijskog pokajnika.

Dio uzroka negativnoj reakciji na Nobilijeve prilagodbe valja tražiti u slabijem poznavanju južnoindijskih civilizacija. Prethodno se misionarsko iskustvo mnogo više temeljilo na djelovanju u sjevernoj Indiji, mogulskoj Indiji, gdje se svojevremeno čak stalo vjerovati kako će i sam Veliki mogulski Akbar prijeći na kršćanstvo. Te su se više želje no realne prosudbe ishodile iz Akbarove velike tolerancije glede drugih religija. Sam je Akbar, kakogod, snio sasvim drugačiju vrstu zaokreta, utemeljenje posve nove vjere zidane iz poštivanja temeljnih vrijednosti svih poznatih religija.

Taj san o sjedinjenju svih postojećih religijskih uzoraka u nov i sveobuhvatan sustav nije bila nova težnja. I nipošto neuobičajena u ovom području. Sto godina ranije, guru Nanak Singh ne samo da je razmišljao o istome, već je i začeo novu religiju izvedenu iz hinduizma i islama - sikhizam. I kolikogod ne postoje zapisi o djelovanju misionara među Sikhima, pojava i sudbina sikhizma vrlo je značajna za razumijevanje ne samo indijskog okružja u kojem su misionari djelovali, već i krajnjih mogućnosti dometa evangelizacije.

Sikhizam je nastao na ruševinama stalnih stoljetnih sukoba hindua i muslimana koji su se na potkontinentu odvijali još od vremena dolaska Islama na ove prostore. Kolikogod su Islam u Indiju donijeli prvenstveno islamski mistici - sufiji, koji su slavili ljepotu božje riječi i predavanja Uzvišenome, oni su se zapravo obraćali onom odsječku indijskog društva iz najniže hinduističke kaste ili pak sasvim izvan kastinskog sustava. To je bio slučaj i s kršćanskim misionarima još od vremena apostola Tome. I upravo je ta neprivilegiranost, dapače osujećenost, preobraćenicima bila razlogom prelaska na novu vjeru.

S hinduističkog stanovišta, tim se obraćanjem donjih slojeva društva razgrađivao sam sustav hinduizma jer privilegiranost viših kasta ima smisla i dapače počiva na razlikovanju povlaštenih od nepovlaštenih. Jednakost među ljudima koju je nudio Islam nije dakle pridonosila stvaranju pravednijeg društva, već je uzrokovala sukobe kakvi se uvijek događaju pri razgradnji postojećeg sustava. Nanak Singh je bio svjestan tog začaranog kruga i ponudio je religijsku sintezu oba modela kao konačno rješenje konflikta. Dogodilo se, naravno, upravo suprotno! I hindui, a osobito muslimani, doživljavali su rađanje sikhizma kao blasfemiju, nemilosrdno se obračunavajući sa guruovim sljedbenicima.

Gotovo su svi sički gurui bivali pogubljeni, što je s vremenom kroz mučeništvo premetnulo sikhizam iz mirotvorne u ratničku religiju koja je i danas u svijetu poznata prvenstveno po terorističkim metodama borbe za osnivanje vlastite države čistih - Khalistana!

Sagledavanje fenomena nastanka i sudbine sikhizma nit je koja je mogla dati odgovor temeljnom pitanju koje misionar pred sebe postavlja: kako prenijeti evanđeosku poruku nekršćanskim svjetovima? Primjer sikhizma mogao je vrlo zorno posvjedočiti o potrebi izučavanja naslijeđa i običaja prostora kojem se navješćuje riječ gospodnja. Nuždi da se na tragu prethodnih iskustava ustanovi sistem koji će biti razumljiv i prihvatljiv autohtonom stanovništvu. No bila su potrebna iskustva mnogih budućih misionara do vremena koje će prepoznati neophodnost ovakvog prosvijećenog pristupa.

Kao pionir takve metode, Roberto De Nobili je razumio kako je sasvim malo vjerojatno očekivati preobraćanje ikojeg brahmana. Sasvim sigurno upoznat s Riccijevim radom u Kini, odlučio je iskušati istu metodu. Da bi pridobio Indijce, i sam je postao jednim. Brižno je izučavao brahmanske običaje i vjerovanja, i odustao od svega iz vlastita civilizacijskog naslijeđa kako ne bi povrijedio starosjedilački senzibilitet. Postao je vegetarijancem i odbacio kožne cipele, za početak. Preobrazio se u sannyasi gurua, učitelja koji se odrekao svega zemaljskoga. Da bi obdržao indijski koncept čistoće, potpuno se odvojio od kršćanske crkve. Uspjeh je bio trenutan. Postao je čuven, i o njegovoj se metodi diskutiralo na mnogim javnim raspravama.

Već je u prvoj godini djelovanja uspio pokrstiti deset mladića viših kasta. Od njih nije zahtijevao odricanje od pravila vlastitih kasta, s izuzetkom onih idolopoklonskih natruha. Pripadnici 'dvaput rođenih' kasta mogli su i nadalje nositi svetu uzicu koja je označavala njihov društveni položaj. Dapače, tim je uzicama de Nobili pridodao i jednu blagoslovljenu kršćanskim molitvama. Valja, vjerodostojnosti radi, reći kako nije sasvim sigurno da su obraćenici doista razumijevali bit radikalnog zaokreta kojem su se bili podvrgli. Isto tako ne treba zaboraviti kako otpori takvoj metodi nisu poticali samo iz Rima, već i iz redova Hindua samih. I sami su obraćenici bili zbunjeni usklađivanjem kršćanske etike s rigidnošću kastinskog sustava kojeg su nastavili obdržavati.

Nobili je kaste držao tek socijalnom kategorijom, zanemarujući pri tome da je njegovo propovijedanje jednog Boga koji je Bog svih, a ne samo povlaštenih, neuskladivo s kastinskim sistemom koji je neraskidivo vezan s religijskim sustavom. Ipak, Nobilijev je uspjeh bio začudan, i na tom se tragu moglo očekivati daljnje ustanovljavanje kršćanstva u Indiji, kolikogod prilagođenog. Kakogod, idilična slika uspjeha bila je uskoro pokvarena novim događajima. Glas o njegovoj neortodoksnoj metodi rada, preko portugalske je Goe dopirao do Rima. Na optužbe, koje su bile ponavljanje kineskog obrasca, odgovarao je sam de Nobili s ponosom i dostojanstvom. Bio je oslobođen optužbi, i ta je pobjeda vjerojatno bila onaj zvjezdani trenutak za koji se činilo kako će potpuno promijeniti tijek i ishode vjerovjesničkog rada u Aziji. Malabarski su obredi, međutim, 1645. godine zabranjeni zajedno s obredima kineskog kršćanstva. Misionari će na Dalekom istoku ubuduće iskušavati nove putove.
Na tom tragu valja sagledati iskustvo jednog od četiriju zaslužna svećenika, od kojih trojica isusovaca, iz hrvatske plemićke obitelji Ratkaj. Stjepan Ratkaj cijelog života djeluje kao profesor i kateheta u Zagrebu, Juraj postaje zagrebačkim kanonikom, Ivan i Nikola Ratkaj dva su pak izvrsna isusovačka misionara. Ivan vrlo rano umire među Indijancima u Meksiku, dok je Nikola Ratkaj 35 godina djelovao kao misionar u zapadnoj Indiji.

Nikola ujesen one iste 1620. godine kada u Kini umire Ivan Vreman odlazi na studij teologije u Rim. Već u proljeće 1622. godine biva obaviješten da je određen za misije u Indiji. Naporno je i dugotrajno putovanje narušilo Nikolino zdravlje. U Goi, svom prvom misijskom odredištu, gotovo se dvije godine bori s teškom bolešću. Na tamošnjem će isusovačkom kolegiju od kojeg se do danas sačuvalo tek pročelje, nastaviti studij teologije. Doskora će u isusovačkoj crkvi svetog Pavla, na grobu Franje Ksaverskog, služiti svoju prvu misu. Ubrzo po prispijeću u Gou, mijenja prezime i po savjetu svog provincijala nazivlje se Nikolom Jurjevim, te svoja pisma u Zagreb potpisuje kao Nicolaus Georgii, nekoć Ratkaj.

Goa je u dugo vremena bila glavnim misijskim središtem Indije. Kao otok unutar moćnog mogulskog carstva, za sve je katoličke misionare na istok, Goa bila prvo mjesto susreta s istočnim civilizacijama. Odavde su vodili putovi u Kinu, Japan i dalje. Misionari u Indiji ovdje su saznavali konačna odredišta unutar indijskog potkontinenta. Odredište kojem se Nikola nadao bio je Tibet, gotovo mitska zemlja na čije je tlo nogom bilo stupilo tek nekoliko bijelaca. Prethodna misionarska izviješća govorila su o navodnom postojanju kršćanstva na Tibetu. Takve su vijesti na dvor velikog Akbara mogulskog donosili muslimanski trgovci na prijelazu s 16. u 17. stoljeće.

Pri Akbarovu su dvoru isusovački misionari održavali stalnu prisutnost. Vijest o postojanju nekog oblika kršćanstva u njima je izazivala strasnu žudnju da se tamo stigne. Vjerovali su kako su to oni isti predkolonijalni kršćani što su ih krajem 15. stoljeća Portugalci zatekli u Indiji. I Nikola je, baš kao i prvi isusovci na Akbarovu dvor, žudio k braći po vjeri za koju se vjerovalo kako nastavaju Tibet. U pismima često najavljuje odlazak za tibetsku misiju i nestrpljivost da tamo krene. Kakogod, danas je prilično izvjesno da Nikola do Tibeta nije dospio. Po mjestima iz kojih piše i nadnevcima, lako se dade zaključiti kako jednostavno nije bilo mnogo prostora u kojem bi Nikola stigao do Tibeta i natrag. U ono je vrijeme, naime, put na Tibet iziskivao cijelu jednu proljetno-ljetnu sezonu. Ritmom pisama i naznakama o mjestima odašiljanja, Nikola je ocrtao previše zgusnut itinerer na previše udaljenim mjestima da bi to bilo vjerojatno. Njegova pisma, kakogod, postala su jednim od temelja sustavnijeg bavljenja tibetskim kulturološkim obrascima.

Nikola uglavnom piše iz Goe. Tu objedinjuje izviješća koja stižu s Tibeta u Gou i daje mnoštvo detalja o podudarnostima između kršćanstva i lamaizma. Svoja prva pisma u Zagreb, Nikola redovno označava oznakom 'Prima via', prvim putnim pravcem, i sasvim je lako zamisliti koji su to 'prvi putni pravci' uopće mogli biti. Mnoga su pisma putem izgubljena, a ona koja su dospjela do Zagreba sa samog "konca i krova svijeta" iščitavana su, ponajpače u isusovačkom kolegiju u Zagrebu šireći zapanjenim slušačima podjednako i predodžbe i zablude o mogućim licima vlastitog svijeta.

Prvi isusovci krenuli su put Tibeta 1624. godine ne našavši jednoznačnu potkrjepu teoriji o kršćanstvu na Tibetu. Na tom su se putu služili približnim kartama s Akbarova dvora. S dvora preuzeše i pojmovlje. Ti su izvori govorili kako sjeveroistočno od Indije postoji kraljevina Tebat. Vođa isusovačke misije u Tibet, Portugalac de Andrade, zaključuje kako to mora biti ono isto kraljevstvo za koje je čuo pod nazivom Kataj. U jugozapadnom Tibetu, u Tsaparongu, Andrade ustanovljuje misiju o kojoj Nikola piše da se nalazi 'negdje u Kataju, između Kineza i Mogula'. Nikola u svojim pismima kako se Veliki Tibet sastoji od kraljevine Gu Ge, Ladakha i Utsanga, blizu kojeg je čuveni grad Kataj po kojem su sve tri kraljevine dobile skupno ime.

Ratkajev mitski Tebat pretežno je njegovao zasebni oblik budizma kojeg Europa naziva lamaizmom. Sami Tibetanci koji ispovijedaju lamaizam svoju vjeru zovu dvama imenima, i već ta dvostrukost kršćanskim je misionarima prije govorila o zbrci, nego svjedočila o redu organiziranom unutar sasvim zasebnog mentalnog sklopa. Prvo ime je gelukpa , što znači 'škola vrline' i njime se lamaizam odvaja od ostalih budističkih škola Tibeta. Drugo ime je - budizam, čime se želi naglasiti konzistentnost s izvornim Budinim učenjem. Ova dvojnost nije slučajna, a nije ni bezazlena misionarskoj percepciji.

Da bi se bolje razumjelo moguće razmjere nedoumica misionara na Tibetu, valja na tren sagledati važnost koja se pridaje jasnom definiranju pojmova u kršćanstvu. Unutar strogo organiziranog svemira zapadne uljudbe, poglavito Crkve, preciznoj nomenklaturi pridaje se temeljna vrijednost. Potreba za jasnim razgraničenjima i definiranjem pojmovlja u kršćanstvu, dovela je do razvoja koncepta dogme. I kakve god konotacije pojam 'dogma' izazivao, u njemu se možda najbolje očituje pragmatičnost zapadne misli. Jednom definirane dogme, predstavljaju zajednički temelj oko kojeg je postignuta suglasnost. Nasuprot tome, mnoge se istočne kulture vrte u začaranom krugu u kojem se uvijek iznova definiraju i redefiniraju temeljna pitanja. Jer o njima nije nikada postignuta suglasnost.

Kako se dakle izvrsnik jedne kulture, kao što je to kršćanski misionar, koji je izrastao iz strogog i pragmatičnog okružja, može uključiti u sustav koji sam sebe naziva jednim imenom koje ga jasno odvaja od glavne struje, i drugim koje tvrdi da je upravo taj sustav glavna struja sama, kao što je to slučaj s tibetskim lamaizmom? Neka za ilustraciju te složenosti posluži slijedeći primjer. Budistička knjiga 'O savršenoj mudrosti' sadrži 100 000 stihova. Ona, međutim, može sadržavati samo 8 000 stihova. Može se sastojati i od samo 100 stihova. Ali i od jednog jedinog sloga. Koji glasi - A. I označava negaciju svega postojećeg! U toj je zbrci jedini ispravni put, vjerovali su kršćanski misionari na Tibetu, vodio putem ustrajavanja na sličnostima, dapače sukladnosti naučavanja obiju religija. Sukladnosti bez obzira na mnoge oblike, po misionarima, poganskih običaja od kojih je Tibetance valjalo očistiti da bi ih se privelo evanđelju.

Iz Ratkajevih je pisama vidljivo kako su prvi isusovački misionari na Tibetu prvenstveno bili zabavljeni iznalaženjem potkrjepa o kršćanstvu na Tibetu. Dakle, propitivanjem sukladnosti. Obostrano vjerovanje u bezgrešno začeće činilo se obećavajućim početkom. I u kršćanstvu i u budizmu podjednako se ustrajava na konceptu rođenja po Duhu svetome. Taj koncept omogućuje učvršćenje vjerovanja o božanskom podrijetlu osnivača tih religija, Krista i Bude. Zanimljivo je da se u obje visoko sofisticirane religije duh sveti očituje u simboličkoj pojavnosti prikladnijoj kakvim primitivnijim religijama. U kršćanstvu je to golub, u budizmu bijeli slon koji je ušao u bok carice Maye i potom iz njena tijela izašao kao Buda.

Misionari se zanose i podudarnostima s vlastitim vjerskim obrascem, pa tako primjećuju kako je Kataj napučen mnoštvom lama koji žive u siromaštvu i beženstvu, kako ispovijedaju neku vrst božanskog trojstva, kako Dalaj Lama nosi nešto poput mitre na glavi i jednom godišnje održava misu u gradu Utsang. Iz kraljeve sklonosti, očitovane podizanjem crkve za misionare, zaključuju kako je to dokaz starine kršćanstva na Tibetu. Uspoređuju Dalaj Lamu s rimskim papom, lame s biskupima, lamaističke obrede s obredima kršćanstva, trijadni sustav s kršćanskim svetim trojstvom. Sve te, pomalo površne usporedbe, treba objašnjavati strašću misionara i grčem za iznalaženjem potkrijepe predodžbama s kojima su krenuli put Tibeta. Ipak, mnoge su sličnosti dviju religija začudne.

Pravedan je čovjek, u budizmu, pa i lamaizmu, taj koji poštuje pet zabrana. Te se zabrane: ubojstvo, preljub, krađa, pijanstvo i laž, tako sretno preklapaju s deset zapovijedi da se čak i broj pet dao objasniti razinom dvostrukosti. Broj deset pak, zastupljen je kroz popis deset grijehova, među kojim su uvreda, mržnja, ogovaranje, zavist, netrpeljivost... I šest budističkih vrlina istovjetne su vrlinama kršćanstva: ljubav prema bližnjemu, strpljenje, moralna čistoća, snaga volje, milostinja i dobrota. No iz ovih je poistovjećivanja tibetanskog lamaizma s kršćanstvom lako uočljivo kako su izvanjske pojavnosti bile glavnim predmetom interesa prvih misionara na Tibetu. Jer ulaženje u iole podrobniju analizu tibetanskog društva dovodilo bi do nužnih razmimoilaženja koja bi bilo vrlo teško pomiriti, osobito na račun lamaizma.

Kolikogod poticali iste vrline i priječili iste poroke, krajnji je cilj budizma bitno različit od kršćanstva. Obdržavanje šest uzvišenih vrlina, i odustajanje od deset grijehova, imaju za cilj sljedbeniku Bude omogućiti postizanje savršenstva, postajanje "bodhisattvom", svecem. No, nasuprot kršćanskom svecu, koji vjerovanjem u život vječni nastoji izbjeći smrt, budistički svetac nastoji izbjeći - ponovni život. Trudi se izbjeći krug ponovnog rađanja. 'Sama žeđ za životom, žeđ za zadovoljstvom vode iz jednog ponovnog rađanja u drugo' - podučava Prosvjetljeniji, Buda. 'Valja gasiti tu žeđ uništenjem želje, protjerivanjem želje, odustajanjem od nje ne ostavljajući joj mjesta. Samo po tu cijenu razbit će se krug ponovnih rađanja i postići nirvanu'.

I u svojem su poimanju božanskoga ovi sustavi bitno različiti, a u društvenom smislu čak i oprečni. U Budinu se učenju ne očituje nikakva tvrdnja o Bogu. Ta šutnja nije poricanje Boga, no ona je svakako temeljna postavka koja ne samo da određuje habitus sljedbenika Bude, već i daje naslutiti moguće obrise kompatibilnosti o kojoj maštaju rani misionari. Budist odbacuje stvarnost svijeta i Univerzalnog bića, i za njega ne postoji druga stvarnost do vlastite svijesti.

Iz isusovačke vizure gledano, ustanovljenje je Družbe isusove prvenstveno bio poduhvat katoličke reforme, a ne protureformacije. Pojava je budizma pak, bila mnogo bliži fenomen Lutherovu protestantizmu, jer se budizam javlja i kao reakcija na zastranjivanja hinduističkih svećenika. Ali Budu nije poput Luthera zanimala reformacija, već ustanovljenje bitno različite i autohtone religije, ma koliko se po Budinoj smrti budizam u Indiji ponovo u dobroj mjeri stopio sa hinduizmom.

Budizam je religija za pojedinca, i nema za cilj reformirati društvo. Moglo bi se reći kako društvo budističkog sljedbenika i ne zanima. Kristova crkva to za sebe nikada ne bi mogla reći. I tu kompatibilnost prestaje vrijediti. Na toj točki počinje suživot ili - sukob. Do sukoba kršćanstva i lamaizma nije došlo, ali ni do značajnijeg razdoblja suživota. Tibetska misija koju je 1625. godine utemeljio portugalski isusovac de Andrade nije se održala zadugo. Već 1630. lame u Tsaparangu, sjedištu de Andradeove misije, uz pomoć izvana ruše kralja tog dijela Tibeta. Misija bude porušena a misionari rastjerani.

Kolikogod Nikola Ratkaj u hrvatskim crkvenim i znanstvenim krugovima bio poznat po svojim opisima Tibeta, svoj je misionarski vijek dakle proveo daleko od Tibeta i lamaizma kojeg se nadao privesti kršćanstvu. 35 indijskih godina Ratkaj provodi na zapadnoj obali Indije, u neposrednoj blizini Bombaya, u misijama Diu, Thana, Bandra i Bassein. O njegovom radu u njima malo se znade. 1650. biva imenovan zamjenikom rektora isusovačkog kolegija u Damanu, a zatim i rektorom kolegija u Chaulu. Neko vrijeme provodi kao vizitator svih misijskih postaja i kolegija sjeverozapadne Indije.

Područje Bombaya bilo je od izuzetne strateške važnosti, i na tom su se području prelamali interesi glavnih kolonijalnih sila onog doba. Bombay je bio jedno od posljednjih portugalskih uporišta u Indiji, pa su već stoga Portugalci bili izuzetno osjetljivi na porijeklo misionara koje će tamo odaslati. Znano je da je Ratkaj morao uzeti i portugalsko ime kako bi mu uopće bilo dopušteno poći u Indiju. No, portugalski oprez prilikom izbora gotovo isključivo portugalskih misionara za indijske misiju nije uspio sačuvati i portugalsku prevlast nad tim područjem, a mnogo godina kasnije niti dominaciju kršćana uopće. Godinu dana pred Ratkajevu smrt, 1661. portugalski je kralj predao bombajske otoke Englezima kao dio miraza princeze Katarine od Braganza prilikom udaje za Charlesa II od Engleske.

Ugovorom o darivanju bilo je predviđeno kako će stanovništvo bombajskih otoka i nadalje biti slobodno obdržavati katoličanstvo, da neće biti izlagani pritiscima zbog svoje vjere. No ubrzo po sklapanju Ugovora, Englezi su ustvrdili kako se zapravo mislilo na kršćanstvo a ne katoličanstvo, te da je sasvim svejedno na koji će se način to kršćanstvo očitovati. Obzirom da je većina stanovništva koja je uopće i bila spremna prihvatiti kršćanstvo već bila primila katoličanstvo, to su se Englezi upravo njima obraćali u svom evangelističkom radu. Radije nego da se obrate muslimanima i hindusima, sustavno su otpočeli prevođenjem katolika na anglikansku vjeroispovijest. Stoljetni je trud katoličkih misionara u dobroj mjeri bio izgubljen, tojest, postao je tek prethodnicom nastupu vlastitog izdanka koji je bio u žestokom sukobu s Rimskom crkvom.

Nikola Ratkaj i ostali katolici satjerani su u vlastite župne crkve bez ikakve daljnje mogućnosti apostolskog rada. Godinu dana po toj promjeni, Nikola Ratkaj umire kao nijemi i vjerojatno rezignirani svjedok propadanja svog životnog poslanstva.