'...I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu'. (Matej, 14.28)

Ovaj citat iz evanđelja po Mateju višestruko svjedoči o snazi Isusova poziva. Govori o potpunosti predavanja Isusovom zovu, ali i mogućim postignućima proizašlim iz takove vjere. Globalni mit o hodu po vodi ne ocrtava Isusa kao čudotvorca kao temeljnu dimenziju mita, već za one koji ga slijede proširuje prostor mogućeg upravo do onih međa do kojih dopire samo vjerovanje. Otuda se nadahnjuje samozatajnost misionarskog habitusa: sve što postižem, postižem po milosti Gospodnjoj, ja sam Njegov instrument i uslišani odabir Njegove milosti. Ako su mučenici poput sv. Nikole Tavilića Isusovom pozivu žrtvovali i vlastite živote, mladi isusovački misionar s početka sedamnaestoga vijeka, Ivan Vreman nije slatkom zovu Kristova nauka ponudio ništa manje.

Petnaesto je stoljeće označilo kraj srednjega vijeka. Renesansa kao civilizacijski pomak gubila je snagu. Najvažnija renesansna postignuća u književnosti i slikarstvu poprimila su značajke klasičnih ostvarenja. Filozofski doprinosi Machiavellija, Moorea i Campanele prizivali su apstrakciju kao daljnji smjer razvoja. Gutenbergov je tiskarski stroj, kao svoju glavnu sociološku crtu, približio mogućnost obrazovanja spektru o kakvom se ranije nije moglo pomišljati. Kopernik je iz temelja izmijenio poimanja o svemiru, a i o sebi samome, barem što se percepcije crkvenih vlasti tiče. Etički obrazac kakvog je poticao papa Aleksandar VI Borgia privodio je lomači nosioce novih shvaćanja učinivši ih žrtvama promijenjenih moralnih i političkih načela. Otvoren je proces ustanovljenja moralne strogosti i isključivosti.

Dovoljno je izgovoriti ime pape Borgie da bi se ocrtala priroda vrha Crkvene hijerarhije. Najžešći kritičar Crkvenih autoriteta bio je svakako Erazmo Roterdamski. Otuda i najslavnija izreka šesnaestoga stoljeća 'Erazmo je snijeo jaje, Luther je iz njega izlegao pile'. No, teško da je sam Luther znao u što će izrasti njegovo 'pile' kad je pribijao svojih 95 teza o oproštajnicima na vrata saborne crkve u Vittenbergu, ako je ta pripovijest doista istinita. Nakon što je pred kardinalom Caetanom i Johannom Eccom iskazao suglasnost s Janom Husom i osporio nepogrešivost Općeg sabora koji je Husa i osudio, papa ga bulom Exurge Domine osuđuje i daje mu dva mjeseca da se pokaje, Luther 2. siječnja 1521 javno spaljuje bulu, a novo vjersko učenje dobiva ime protestantizam. Raskol je time bio konačan.

Reformatorski je zamah nužno izazvao i katoličku reakciju. Kolikogod se ta reakcija nazivala protureformacijom, više bi joj bio prostajao naziv - katolička reforma, jer je u svojoj biti ona to i bila. Njemačka je bila za Katoličku crkvu izgubljena, i papinska kurija nalazi moćnog saveznika u Španjolskom dvoru. Borba protiv Maura ujedinila je španjolsku državu i Crkvu u jedinstvenom križarskom ratu. Španjolski je katolicizam, branjen inkvizicijom, zato bio nadahnuće svim katoličkim reformatorima.

Prvi i najvažniji pomak u katoličkoj reformaciji bio je obnavljanje starih i pokretanje novih katoličkih Redova. Samostanski život, kao vrhunac srednjevjekovnog katolicizma, pokazao se nespremnim za izazove vremena. Valjalo je potaknuti pastirski rad, učvrstiti vjeru među narodom, pomagati i podučavati ga. 1528. godine obnovljen je, ili - bolje rečeno - osvježen franjevački red pod vodstvom Mathea de Basha, koji je zbog smeđih kapuljača koje su nosili prozvan kapucinskim redom. Uspješniji od Kapucina bili su samo - Jezuiti, pripadnici Družbe Isusove, novog svećeničkog reda kojeg su Ignacije Loyolski i drugovi pokrenuli 1539. godine.

Rađanje reda Družbe Isusove vezuje se, najčešće premda ne i isključivo, uz dva baskijska plemića - Ignacija Loyolskog i Franju Ksaverskog. Iako vrlo bliskih vjerovanja, svojim su karizmama ocrtali dva bitno drugačija isusovačka identiteta. Zbir njihovih razmišljanja i ostavština zacijelo zaokružuje obrise isusovačkog spektra. Ako je magistar Franjo, kako su ga zvali, bio blag i otuda među ljudima nadasve omiljen, Ignacije predstavlja izazov i nastojanje postignuća neprijeporne discipline. Između ta dva pola, zategnut je luk proturječja i jedinstva isusovačke strune koja je bitno odredila daljnji razvoj redovničkih kanona i ciljeva. James Broderick oprezno navodi kako je Ignacije utjelovljenje križarskog sukusa. Uz sav oprez, ta se misao čini nesporivom. No, dvojnost se Ignacija i Franje čini ponešto površinskom. Kao u svakoj dvojnosti, polovi koje zauzimaju osobnosti tih dvaju izvrsnika ne samo da su komplementarni, već se i međusobno omogućuju.

Red je pružao Crkvi neophodne pomagače u trenutku kada je Crkva zaista željela poduzeti reforme. U Isusovcima je bila sjedinjena učenost sa slijepom poslušnošću duhovnoj disciplini Reda i nepopustljivošću prema protivnicima. Doskora su Jezuiti preuzeli sve zadaće što bi se pojavile: dušobrižništvo, propovjedništvo, brigu za bolesnike i zatvorenike, sveučilišnu nastavu... Na prijelomnom su Tridentskom koncilu sudjelovali i čuveni teolozi, osnivači Reda, Salameron i Lainez. A magistar Franjo Ksaverski bio je inicijator misionarske djelatnosti Isusovaca u Aziji, Africi i Americi. Jedan od najizvrsnijih ranih hrvatskih sljedbenika Isusova poziva i Franjina primjera bio je splićanin Ivan Vreman, Isusovački misionar u Kini.

Ivan je Vreman bio poslan u Kinu u međuprostor između djelovanja dvaju glasovitih isusovačkih misionara i astronoma, Mattea Riccija i Adama Shalla. No priča o Vremanu počinje u Splitu, gdje je rođen 6. travnja 1583. godine. Vreman je, sudeći po popisu imovine koju je ponio sa sobom u Rim, potjecao iz bogate obitelji, a njegovo zavidno vjersko obrazovanje koje je očitovao pri ulasku u novicijat, zasigurno je i posljedicom utjecanja Katoličanstvu pred otomanskom napašću. Valja, naime, uzeti u obzir promijene koje su nastupile u Dalmaciji upravo u njegovo vrijeme. Uloga strategijskog bedema protiv prodiranja Turaka uvukla je Dalmaciju u dugotrajne i teške borbe koje su do temelje osiromašile dalmatinske gradove. S druge su strane Mleci, s otkrićem novih putova svjetske trgovine, bili prešli zenit svog napretka, pa nisu ni mogli a vjerojatno ni htjeli pomoći Dalmaciji. Da li je Vemanov primjer bio od one vrste opisivane mnogo godina kasnije u hrvatskoj literaturi realizma : tragičarski lik koji traumatično proživljava rasap svih vrijednosti svoga okružja? Može se samo pretpostavljati. Nije sigurno ni to je li se s Isusovcima upoznao u Splitu ili Rimu. Kakogod, već je prije no što će ući u družbu Isusovu ovladao latinskom gramatikom i počeo podučavati klasične jezike i književnost, što će kasnije umnogome odrediti njegov misionarski rad.

Tijek njegova obrazovanja bio je tipičan za sve Isusovce. No nakon nekog se vremena Ivan počeo razlikovati od ostalih, i to po svojoj sklonosti i talentu za matematiku i astronomiju. Uči kod Kristofera Grienberga i Otta van Maelcota, te kod glasovitog Kristofora Clavija. U tim se krugovima nekako u isto vrijeme kretao i Marin Getaldić, pa je moguće pretpostaviti kako su se ova dva znanstvenika međusobno poznavala. Još kao student samostalno obavlja astronomska promatranja, te već 1609. o svojim zapažanjima izvješćuje astronoma Antonija Maginiju u Bolonji. Na taj se način Vreman uključuje u istraživanje sustava i gibanja planeta. Prevladava vjerovanje kako se Ivan želio što bolje usavršiti u znanosti ne bi li se osposobio za misionara u Kinu. Izvjesno je da se isprva pripremao za misiju u Japanu. Tek se stigavši u Macao dao na učenje kineskog jezika, nakon što je postalo bjelodano kako je Japan za misionare konačno zatvoren.

Kina ili Japan kao misijsko odredište? To pitanje daje naslutiti bitnu razliku je li se Vreman pripremao za misijski apostolat ili znanstveni rad. Vijesti o uspjesima misionara i astronoma Mattea Riccija u Kini, njegov status pri mandarinu, upućivali su na nužnost ovladavanja astronomijom i matematikom kao preduvjeta djelotvorna rada u Kini. Je li se Vreman, pripremajući se za dalekoistočne misije, bavio znanošću kao drugom svojom strašću, ili je imenovanje za misiju u Japanu koje je dobio 1609. godine zaustavilo njegov znanstveni napredak za volju misijskog apostolata? Štogod od toga bilo točno, Vreman je svoj talent okrunio i odgovarajućim postignućima. Nažalost, sačuvano je mnogo više svjedočanstva o Vremanovom znanstvom geniju u ocjenama njegovih suvremenika, nego samih znanstvenih radova.

Glas o mladom znanstveniku dopro je i do Kine. Prokurator kineskih misija Nikola Trigault pod dojmom je takvih spoznaja zatražio od generala isusovačkog reda da mu pošalje Vremana koji je, kao znanstvenik, bio prijeko potreban za nastavljanje Riccijeva djela u Kini. U jesen one iste 1609. godine, Vreman kreće za Lisabon gdje se treba ukrcati na brod prema dalekom istoku. Tu ostaje pet godina. U Kini je, naime, po Riccijevoj smrti 1610. buknuo progon misionara, te se sve to vrijeme čekalo na dolazak prokuratora Trigaulta da dođe izvijestiti o stanju u Središnjem Carstvu. No, postojali su i drugi razlozi tolikom čekanju. Filip III, kralj Španjolski i Portugalski, opire se Vremanovom odlasku u Indiju budući je 'stranac'. Desetak godina kasnije, misionar će Nikola Ratkaj morati uzeti i portugalsko ime ne bi li mu bilo dopušteno ostati u Indiji.

Hrvatsko podrijetlo bit će i nekim kasnijim misionarima teško breme, budući su svjetovne vlasti kao misionare radije viđali pripadnike vlastitih naroda nadajući se jačem uplivu vlastite moći u kolonijama. Misionari su, naime, uživali kraljevsku zaštitu i prvenstvo u ukrcavanju na španjolske i portugalske brodove. Zauzvrat, morali su se baviti i ne samo vjerskim poslovima. Ponekad čak i trgovinom. U takvu ozračju treba tražiti motive za Filipove postupke. Kakogod, kroz tih je pet godina Vreman predavao matematiku, dvije ili tri godine proveo u španjolskom gradu Oropesi, ali i studirao teologiju u Lisabonu.

Nakon što je Trigault stigao 1614. godine, novi misionari napuštaju Portugal 5. travnja 1615. godine. Tek će u ožujku 1615. godine stići do Goe u Indiji , a slijedeće u Macao, malu portugalsku koloniju na južnoj obali Kine. Na tom dijelu puta, Vreman ponovo vrši astronomska promatranja i proučavajući otklon magnetske igle određuje vremenske razlike Europe i Azije, te koordinate mjesta od Goe do Macaoa. Te rezultate šalje prijatelju i znanstveniku Grienbergeru, a tridesetak godina kasnije objavljuje ih Kircher, jedan od najvećih znanstvenika 17-og stoljeća.

13. srpnja 1616. Vreman konačno stiže u Macao. Njegovi su prvi dojmovi zasigurno bili sumorni. Osim isusovaca, glavninu Kolegija San Paolo sačinjavali su prognanici iz Japana koje su Japanci pogrdno nazivali 'doukue' zbog poštivanja celibata tijekom pripremanja za apostolat. Ubrzo mu postaje jasno kako je misija u Japanu konačno zatvorena, da se mora okrenuti Kini, i zato počinje učiti kineski. No, bio mu je namijenjen drugi zadatak. S portugalskog je na latinski morao prevoditi godišnje izviješće za tu, 1616. godinu. Ponovo je Vremanov talent i mnogostruko obrazovanje odredilo daljnji tijek njegove djelatnosti i života. Unatoč stanovitim manjkavostima u prijevodu, nastalim zbog nedostatka vremena da se izviješće stilski dotjera, pretpostavljeni su u Rimu bili zadovoljni što konačno imaju pri ruci nekoga za posao kojeg do tada nitko drugi nije mogao obaviti.

Nije teško pretpostaviti da Vreman nije u potpunosti dijelio entuzijazam rimskih pretpostavljenih. Njegov se znanstveni rad sveo na predavanje matematike, i misija u Kini morala mu se činiti jedinom mogućnošću ponovnog uzleta. Uz pomoć prognanih misionara iz Kine proučava kinesku astronomiju kako bi, po uzoru na patera Riccija, stekao sposobnost prodora u Kini, jednom kad se tamo nađe.

Po svojoj je prirodi, Kina bila najzatvorenija od svih zemalja Dalekog Istoka. Poslovična kineska ksenofobičnost držala je vrata Središnjeg Carstva zatvorenima za sve osim, kako su sami Kinezi govorili, za 'članove nižih rasa koji izraze poštovanje Kini, Muhamedanskim trgovcima i uopće strance koje privlači čuvenost kineskih vrlina'. Uprkos tomu, Portugalci uspijevaju 1557. godine ustanoviti malo naselje Macao na ušću rijeke Kanton. Kao tridesetogodišnjak, ovamo sa Goe dolazi poslije Franje Ksaverskog vjerojatno najznačajniji katolički misionar u povijesti, Matteo Ricci. Ovdje uči kineski jezik i čeka prvu mogućnost da uđe u Kinu.

One iste 1600. godine kada mladi Vreman dolazi na studije u Rim, Ricci uspijeva ishoditi dozvolu za ulazak u Kinu. Valja znati kako su se Kinezi u ono doba držali jedinom istinskom civilizacijom, i stoga nisu mogli niti zamisliti razlog za dolazak stranaca u Kinu do odavanja počasti Nebeskom Sinu. To je vjerovanje Ricci vrlo dobro poznavao, i stoga se ovim riječima obraća carskom dvoru : 'Li Ma-Ton, sluga Vašeg veličanstva koji dolazi sa dalekog zapada, s poštovanjem obraća se Vašem veličanstvu, želeći ponuditi darove iz njegove zemlje. Sluga Vašeg veličanstva dolazi iz zemlje tako daleke da do sada nije izmijenila darove sa Središnjim Carstvom. Uprkos udaljenosti, do nas dopire slava veličanstvenih učenja kojima carski dvor obasipa svoj narod. Skromno želim dijeliti sve prednosti tog učenja i služiti kao podanik Vašem Veličanstvu, nadajuć se pri tome kako ću i sam biti od kakve koristi'.

Ono što se najviše dojmilo Cara, bila su dva sata koje je Ricci donio među ostalim poklonima. Kineski učenjaci nisu znali na koji bi ih način održavali, i Ricci se ponudio za taj posao. Naklonost carsku stekao je Ricci i drugim svojim znanjima i umijećima, astronomijom osobito. Ta je milost potrajala sve do Riccijeve smrti deset godina kasnije. Za to mu je vrijeme pošlo za rukom stvoriti nukleus kineske kršćanske crkve i literature. Kao pioniru u tom području, najviše mu je muke predstavljalo iznalaženje ekvivalenata kršćanskim pojmovima u kineskom jeziku. Od Franje je Ksaverskoga baštinio vjerovanje kako drevnim civilizacijama valja pristupiti s velikim poštovanjem. Poznavao je Ricci i kineski prezir prema strancima, i stoga usmjerio svoja nastojanja prema ustanovljavanju onog oblika kršćanstva koje se Kinezima neće doimati stranim.

Već i sam pojam Boga predstavljao je problem. Misionari se uglavnom koriste pojmom T'ien Chu, Gospodarom Neba, i u jednoj od svojih ranih kateheza Ricci kaže kako je obožavati Nebo a ne Nebeskog Gospodara isto kao i iskazivati poštovanje carskoj palači umjesto caru samome. Kineski pojam T'ien, nebo, ima teističke konotacije i otuda ga je Ricci ocijenio konzistentnim s kršćanstvom. Jednako je koristio i riječ Sheng, sveto, što ga je dovelo do nužnog zaključka kako je sasvim prikladno rabiti konfucijanske termine. Dapače, samog je Konfucija, dajući dobar povod svojim kasnijim osporavateljima, pridodao kršćanskom 'panteonu' kao svetog Konfucija. Pojednostavljeno, Ricci je budistima tumačio kako su oni i otprije bili dobri vjernici, ali su poštivali drugo znakovlje i pojmove koji u biti označuju iste stvari.

I u japanskom misionarskom iskustvu postoje vjerodostojni pokazatelji kako su obraćeni budisti zapravo vjerovali kako se priklanjaju jednom uznapredovanom, pače reformiranom obliku budizma. Kakogod, vijesti iz Kine do Europe putuju sporo, i to će odgoditi reakcije na Riccijevo poimanje apostolske službe. Do svoje je smrti otvoreno naviještao kršćanstvo uživajući naklonost kineskog cara, prvenstveno zbog njegova koncepta prilagodbe koju car nije nalazio opasnom. U doba njegove smrti, u Kini je bilo oko 2000 kršćana među vodećim slojevima.

Milost kojom je Car nagrađivao Riccija izazivala je mnoge taštine kineskih velikodostojnika, a Riccijevo poznavanje astronomije i drugih znanstvenih disciplina ljubomoru kineskih učenjaka. Zaredale su optužbe kako su misionari u Kini tek prethodnica portugalskim osvajačima. Ricci se takvim tendencijama uspješno opire, no po smrti njegovoj, kineski mu protivnici potiču progone misionara po cijelom Carstvu. To su one iste godine koje je Vreman proveo u Portugalu i Španjolskoj čekajući vijesti o stanju u kineskim misijama i promjenama nastalim po Riccijevoj smrti.

Vreman je, dakle, otposlan ka Kini po Riccijevoj smrti. Po svim je svojim kvalitetama upravo on bio podoban nastaviti Riccijevo djelo te ga, ako ne unaprijedi, a ono makar obdrži. No, otpori prema Riccijevoj metodi prilagodbe nisu stizali samo iz Rima ili pripadnika drugih Redova, franjevačkog i dominikanskog osobito. I među samom isusovcima, bilo je neslaganja s konceptom prilagodbe. Nikola Longobard je žigosao patera Riccija kao bojažljivog i nesposobnog, i to upravo zbog sklapanja prijateljstva s mandarinima preko matematike, astronomije i kartografije.

Valentin Carvalho, provincijal Japana i Kine, toliko je bio potpao pod Longobardov utjecaj da je svojim podčinjenima zabranio slijediti Riccijev primjer. Matematika, etika i druge prirodne znanosti više odmažu no pomažu Crkvi, vjerovao je, i to stoga što je Crkva već čvrsto utemeljena u tim područjima. Kakve li površnosti! 2000 obraćenika koje je kao ostavštinu bio namirio Ricci, mogao je biti impozantan broj tek ne uzme li se u obzir populacija Kine, koja je u ono vrijeme obilno bila nadilazila brojku od 100 miliona duša. S prestankom careve naklonosti, taj se broj dao utrnuti preko noći.

Carvalho nije nikad bio u unutrašnjosti Kine i nije ništa znao o kineskoj osebujnosti. Izričito je zabranio isusovcima, čak i pod cijenu gubitka naklonosti mandarina, da se posvete znanstvenom apostolatu. Ova je nepromišljena odluka štetila temeljima kineske misije koja se zasnivala na radu oko ispravljanja kineskog kalendara. Potpuno je bilo jasno već u ono vrijeme da kineska misija koju je osnovalo nekoliko stranaca, ne može u Kini opstati bez uporne i stalne prisutnosti isusovaca na kraljevskom dvoru. A to se moglo postići samo radom na ispravljanju kineskog kalendara.

Vreman zato ostaje u Macaou gdje, zaboravljen od svih, podučava matematiku. Koncem 1619. godine, mandarini Paulo, Leon i Miguel, i sami obraćenici koji su s velikim žarom radili na obraćenju kineskog kraljevstva, mole da im se pošalju novi oci u misije. Odaslana su dvojca, jedan od njih 'mladi Dalmatinac Ivan Vreman'. Osim Vremanovih neospornih kvaliteta, još je nešto pridonijelo da se baš njega odabere za kinesku misiju. Njegovo je zdravlje već bilo trajno narušeno, i vjerovalo se kako će u Kini imati bolje izglede za oporavak.

Kroničar Francisco Furtado ovako opisuje Vremanovu sudbinu: Metoda za ulazak naših ljudi pokazala se uspjelom i na taj su način u tri navrata šestorica njih stigli na svoje odredište. Ove godine bili su to otac Dias Mlađi, Portugalac, i otac Joao Vremano, Dalmatinac, kojeg je Bog uzeo k sebi na putu i tako okrunio njegove uporne molbe da ga pošalju u ovu misiju. Taj je dobri otac došao iz Lisabona u doba kad je kralj branio strancima putovati u Indiju, ali to nije poljuljalo njegovu vjeru da će mu Bog otvoriti vrata...

Tako su dva suputnika (brodom) napustila Macao. Bez ikakvih neprilika stigli su u Canton, a onda je zbog glasina da su otkriveni, trebalo sakriti oca Vremana na samo dno broda i tako tri dana sredinom prosinca provede s nogama u vodi, što je bilo loše za njegovo već narušeno zdravlje. Bolest mu se pogoršala i stare su se boli vratile toliko da je nakon dolaska u Nanchan morao ostati kod misionarskih pozdanika u gradu. U to je doba otac Joao da Rocha bio poglavar dvaju mjesta u toj pokrajini. Primio ga je i njegovao sa mnogo milosrđa dok mu se stanje nije poboljšalo. Tada ga je ostavio sa jednim od braće jer je morao otvoriti kuću u onom drugom gradu, nekoliko dana udaljenom odande. No, kad je njegov poglavar otišao, bolesniku se stanje pogoršalo i preminuo je za samo nekoliko dana.

Onaj drugi časni brat kojem je bilo povjereno brinuti o Vremanu, pripovijedao je kako se Vreman nije bojao smrti, već mu je bilo žao što neće moći raditi i patiti za duše u tom vinogradu Božjem, kako je oduvijek želio.

Kad se trenutak smrti približio, Vreman je tražio od brižnoga subrata da spali sveščiće njegovih duhovnih zabilježaka kako ih nitko drugi ne bi čitao. Njegova pokornost odlukama s kojima se nije mogao slagati, koju je nalagala priroda isusovačka, premještena je na još višu razinu očitovanjem skromnosti u kojoj je Vreman svoja promišljanja o duhovnim pitanjima samozatajno držao beznačajnima.

Paradigma Vremana pokazala se spodobivom i za samu paradigmu kineske misije. Unatoč golemom uloženom trudu i htijenjima, kineska je misija okončala zapravo neostvareno, jednako kao i Vremanov apostolat. Nepune dvije godine po Vremanovoj smrti, 1622. godine, u Kinu dolazi još jedan od velikana naviještanja evanđelja, glasoviti astrolog i misionar, Nijemac Adam Shall von Bell. Shall je postigao čak dostojanstvo mandarina i 1645. godine postao upravitelj carske astronomske službe. Pet je godina nakon toga sagradio u Pekingu javnu crkvu i isposlovao slobodu vjeroispovijedanja u čitavom kineskom carstvu. Po svojoj je smrti u Kini ostavio 270 000 kršćana, što je okrunjeno carskim ukazom o snošljivosti 1692. godine.

Koliko su sami Kinezi cijenili Riccija i Shalla ali i ine isusovce dokazuje podatak da je isusovačko groblje iz tog vremena i danas savršeno očuvano unatoč svim progonima misionara i zatiranju njihovih tragova. Dapače, to se malo isusovačko groblje danas nalazi unutar dvorišta Visoke škole komunističke partije Kine! Za Kineze, oni su prvenstveno bili veliki znanstvenici, ali i stranci koji su očitovali dužno razumijevanje i uvažavanje kineske tradicije i kulture. No, vratimo se njihovom vremenu. Razvijala se bila samostalna kineska crkva i imala najljepše izglede za daljnje širenje. Ali, unutrašnji crkveni spor o metodi prilagođavanja konačno je dokinuo i tu mogućnost.

Već je Matteo Ricci razumio kako Kinezi, kao razvijen i religiozan narod, ne smiju gledati na kršćanstvo kao stranu kulturu. Govorio je Kinezima kako je kršćanska vjera najviše ispunjenje ljudske spoznaje o Bogu, kako će ih kršćanska objava poučiti kako bolje razumjeti Boga. No, dominikanski i franjevački misionari koji su sredinom sedamnaestog stoljeća stizali u Kinu, odašilju u Rim teške optužbe na račun isusovaca i Riccija samoga. Neslaganje dvaju starijih Redova s konceptom akomodacije ishodilo se iz njihova iskustva evangelizacije na Filipinima, gdje prilagodba nije bila potrebna jer se radilo o već ranije kristijaniziranom području. Papa Inocent X 1645. godine zabranjuje prilagođavanje kao misionarsku praksu. Pod utjecajem jansenizma i Blaisa Pascala, pojačavala se odbojnost prema samom isusovačkom redu. Nasuprot kineskoj snošljivosti, razvila se u Europi tvrda struja protivna svakoj akomodaciji ističući netoleranciju i europocentrizam kao glavno određenje prema drugim religijama i kulturama.

Samo godinu dana po donošenju ukaza o snošljivosti kineskog cara Kang Hsija, Rim ponovo osuđuje akomodaciju. Početkom je osamnaestog stoljeća u Kinu poslan papinski legat Tournon, koji je na carskom dvoru tako nepromišljeno nastupio da je izazvao trenutni prekid odnosa s carem. Car zabranjuje kršćanske vjerske propovijedi nekonzistentne s isusovačkim konceptom akomodacije. Slijedećem papinskom delegatu Mezzabarbi car prigovara: 'Ti si uništio svoju vjeru, Evropljane koji ovdje žive izložio si bijedi, a osramotio si dobro ime davno pokojnih ljudi'.

Načelna zabrana svake akomodacije što je uslijedila značila je konačnu smrt istočnoazijske misije. Tek će u dvadesetom stoljeću kršćanski misionari ponovo početi uspostavljati korijene u Kini. Papa Pio XI i Pio XII povukli su zabranu kineskih obreda za kineske kršćane, no ti obredi u komunističkoj Kini ionako više ne znače ništa. Doskora su progoni Maovih komunista sasjekli nove korijene kršćanstva u Kini, čemu će svjedoci biti hrvatski franjevački misionari Triplat, Horvat i Benigar. No, do njihovih apostolata dijele nas još iskustva mnogih ranijih misionara diljem svijeta.