Iako je prvi dalekozor napravljen mnogo stotina godina prije nego li počinje naša priča, čini se kako se upravo u toj napravi najbolje očituje duh civilizacije koja je dalekozor iznjedrila. Radoznalost je možda najbezazleniji poriv da se uopće sjedne za stol s namjerom konstruiranja naprave koja će utaživati dio te iste radoznalosti - dalekozora. Ali ona možda najbolje opisuje osobnost izraslu na tlu i naslijeđu europske kulturne baštine. Ona svjedoči o porivu da se vidi dalje, svjedoči o uvažavanju drugih svjetova i kultura, kojigod se porivi skrivali iza tog uvažavanja i kakvegod posljedice iz toga proistekle. Svjedoči o svijesti da je svijet izvan granica našeg horizonta svijet s kojim valja računati, koji se ne može zanemariti.

Povijest europskih društava razlikuje dva temeljna pogleda na neeuropske svjetove. Jedan je onaj koji taj izvanjski i drugačiji svijet želi upoznati u svrhu obogaćenja vlastitog spoznajnog horizonta, a drugi onaj koji daleke svijetove nastoji upregnuti u kočije vlastitog probitka. I kolikogod se ta dva svjetonazora činila antipodnima i međusobno isključivima, oni su zapravo u simbiotičkom suodnosu, gdje jedan drugog omogućuju. Sveukupnost europskog odnošenja prema neeuropskim kulturama nemoguće je dakle sagledati bez uzimanja u obzir oba ta svjetonazora. Ona su jednakim učešćem predstavjala europsku uljudbu u drugim dijelovim svijeta kolikogod je onaj drugi svjetonazor, koji je izvaneuropske prostore dakle držao tek mogućnošću bogaćenja, izazvao mnogo dalekosežnije posljedice po te iste svjetove.

Ali, dodiri dviju kultura ili civilizacija, koji su prva i izravna posljedica europskih izleta u daleke svijetove, dvosmjerna su ulica. Utjecaji tih dodira podjednako su djelovali i na autohtono stanovništvo novootkivenih svjetova kao i na europsku kulturu koja je u te svijetove odašiljala svoje poslanike. Dakle, ne samo da je Europa izvozom vlastitih kulturnih obrazaca mijenjala samu povijest novih svjetova, već se i ona sama postupno i gotovo nehotice mijenjala pod utjecajem spoznavanja bitno drugačijih kulturoloških, znanstvenih ili vjerskih sustava.

Jedan od bitnih, možda najvažnijih čimbenika civilizacijskog obrasca kojeg je Europa nudila ili nametala novim svjetovima bilo je i kršćanstvo. Dominantnu europsku religiju i temeljnu odrednicu sveukupne zapadne uljudbe. Religiju koja je od samog svog nastanka jasno očitovala težnju ka univerzalnosti, namjeru da postane jedina religija cijelog poznatog svijeta. Ali i svjetova koji će tek kasnije biti otkriveni europskom oku i dosegu. Religiju koja je, pak, kao svoju temeljnu pojavnost uspostavljala - misionarstvo.

Tako se paralelno s otkrivanjem novih svjetova odvijao jedan od možda najzanimljivijih fenomena, gotovo eksperimenata u povijesti ljudskog društva. A to je - prenošenje kršćanstva kao modela uspostavljenog u jednom sasvim osobitom okružju, u prostore i društva sa vlastitim i bitno različitim povijesnim i civilizacijskim naslijeđima. Rezultati takvog eksperimenta razlikovali se su se već prema spremnosti autohtonih kultura da prihvate novo učenje ili pak metodama koje su kršćanski misionari u širenju Isusova nauka primjenjivali.

Ocjene o samom smislu misionarenja kreću se od bespogovorne opravdanosti do bezrezervne osude koja se sažimlje u riječima kako bi za nekršćanske svijetove bilo bolje da kršćani nisu do njih nikada ni doprijeli. Ali te su ocjene tek od drugorazrednog značaja. Jer, do dodira je različitih kultura jednostavno moralo doći. A s obzirom da su te dodire svojim kapitalom i snagom zapravo omogućili europski dvorovi, jasno je da je i najupadljivija posljedica tog sraza bilo nasilno zadiranje europske kulture u prekomorske svjetove. I, bezočno pljačkanje! Jer je upravo to i bila namjera europskih vladara, bez obzira na šarenu ambalažu prosvjećivanja i uljuđivanja domorodaca u koju je to pljačkanje bilo zapakirano, dobrog ukusa radi. A oni koji su pristupali novim svijetovima i nepoznatim kulturama kao prema neponovljivoj mogućnosti proširenja vlastitog spoznajnog obzorja, bili su zapravo slijepi putnici na lađama europske agresivnosti.

Jedni od takvih putnika bili su i misionari koji su vođeni kristovim pozivom krenuli širiti njegovo učenje. Tako se pred autohtonim stanovništvom izvaneuropskih svjetova istovremeno pojavljuju i osvajač, dakle gospodar koji ih slobodno može porobljavati, pljačkati i ubijati, ali i misionar koji im obećaje sreću i spasenje. Nevolja je u tome što obojca dolaze istim brodovima, u ime iste rase, kulture i vjere. Koji će od ta dva uljeza prevladati za domoroce je često značilo razliku između života i smrti.

Naravno, općenito govoreći, nadvadala je beskrupuloznost dvorskih poslanika i plaćenika. Ali u pukotinama njihove stvarne nemoći i barbarstva stvorio se dovoljno velik prostor u kojem će mnogi misionari grčevito pokušavati popraviti makar djelić nepravde koju su u nove svjetove donijeli njihovi zemljaci i suputnici s istih lađa.

Rani sredni vijek doba je europske pa i kršćanske isključivosti koja nije ostavljala mjesta uvažavanju nekršćanskih kultura. Takav je svjetonazor ishodio i iz političkih odrednica europskih društava, ali i crkvene doktrine primjerene tom razdoblju i shvaćanjima.

Nova buđenja u Crkvi čini se da su se u svakom razdoblju očitovala u stvaranjima novih Redova. Tako se i procvat novog vjerskog života u ranom srednjem vijeku najčešće očitovao redovništvom. Osobito produhovljen čovjek okupio bi oko sebe nekoliko sljedbenika i tako zasnovao zaje¬dnicu redovnika. Ono što je zajedničko svakoj pojavi novog reda u Katoličkoj crkvi je jasna namjera vraćanja izvornom Kristovom učenju, Kristovom idealu. Žudnja za povratkom oblicima zajedničkog života prvih kršćana. Taj povratak korijenima jedna je od snažnih tendencija svake religije. No, svim je religijama također zajednička neumitnost razvoja vlastitih društava koja kroz proces razgraničavanja vjerskog i svjetovnog takva nastojanja osujećuju.

Prosjački su redovi bili najvažniji pokret duhovne obnove Crkve u kasnom srednjem vijeku. Bili su to redovi franjevaca i dominikanaca, vrlo bliski Isusovu idealu i životu prvih kršćana, jer nisu - kao dotadašnji redovnici - bili odvojeni od svijeta nego su bili u njemu. Oni koji misle živjeti kao pravi kršćani - vjerovao je Franjo - neće se više povlačiti iz života kao redovnici, već će ići među ljude, utjelovljujući vlastitim primjerom ideal kršćanske ljubavi. Oni će propovijedati djelima jednako kao i riječima, raditi za druge, živjeti u siromaštvu bez stalnog boravišta, bez ikakva posjedništva. Živjeti evanđelje poput Isusa i njegovih apostola. Slijedbenici Franjini ne pripadaju samostanu kao što je to slučaj sa benediktincima. Ta njihova bi misija - kako ju je Franjo zamislio - time bila osujećena. Oni pripadaju Provinciji kojom krstare u svojoj misiji. Oni ne samo da ne posjeduju ništa kao pojedinci, već ne žele nikakva posjeda ni za svoj Red. U Franjinoj viziji, ovaj red nije trebao posjedovati čak ni vlastitih zgrada, kako bi po uzoru na Isusa razbili zidove vlastitog JA, tjeranog požudom za vlašću i bogatstvom.

Papa nije baš sa pretjeranim simpatijama gledao na Franjino nastojanje. Predvidio je sve opasnosti Franjine vizije potpunog siromaštva, osobito nakon što se pod franjevačke skute slilo tma i tušta skitnica kojima je pripadništvo Redu bilo pokriće za prosjačenje. Iako je sam Franjo na prošenje upućivao tek kad vrijedan rad ne donosi dovoljno za pomoć siromašnima. Najprije raditi, pa ako to nije dosta, utjecati se stolu Gospodnjem, govorio je Franjo. Kakogod, Papa nije mogao ne priznati novi red. No, u nekoj je mjeri ipak uspješno rastočio izvornu Franjinu zamisao, jer je - politički mudro - ustrajao na velikim investicijama za gradnju velikih samostanskih zgrada, i to u samom mjestu rođenja novoga Reda.

Kako Lewis Mumford briljantno zaključuje: 'Najbolji je način da se ubije neka ideja taj da se ona prerano materijalizira'. Franjo je dobio pokon koji je najmanje od svega želio, crkvu u Assisiju od koje bi sama donja kripta bila preraskošna za njega. Dapače, posebnom je bulom papa Ivan XXII nanovo probuđeno vjerovanje u kršćanski komunizam - što će reći: shvaćanje da su prvi apostoli dijelili svoju imovinu i sredstva za život - anatemizirao kao herezu.

Mnogi će povjesničar reći kako je papa osujetio Franjino nastojanje, no to je tek jedan od prikaza koji se nudi u zrcalu stvarnosti. Kasnija će stoljeća i godine oploditi Franjin ideal kroz mnoge skromne iako veličanstvene sljedbenike Isusova nauka. Tek, Thomas Moore, koji je i sam kasnije kanoniziran i postao svecem te iste Crkve, ovako je sažeo ocjenu dominantnog etičkog obrasca.

'Kad pogledam oko sebe i razmišljam o stanju svih rascvjetanih zajednica koje danas postoje, tako mi pomogao Bog, ne vidim ništa od zavjere bogatih kojima je jedini cilj vlastiti probitak pod imenom i naslovom zajednice. Oni smišljaju i izmišljaju puteve i načine da zadrže sve što su svojim zlodjelom stekli i da povrh toga što je jeftinije moguće kupe i zloupotrebe rad i muku siromaha'.

Prisjetimo li se kako se oprost od grijeha koncem srednjega vijeka kupovao posredstvom bankara, još će nam surovije zazvučati nimalo umanjena aktualnost Moorovih riječi u našem vlastitom svijetu i iskustvu.

Kako je rečeno, Franjin je mladenački san bio postati vitezom. Kasnije, taj je podstrek podigao na mnogo slojevitiju razinu, te je kao redovnik svejednako stao iza svojih plemenitih ideala pomoći i zaštite slabih i nemoćnih. I sasvim je utemeljeno reći kako je rano misionarstvo zapravo tek izdankom križarstva i viteštva. Taj je izdanak zadržao isti cilj ali uz bitno različite metode postizanja tog cilja. Tako je činio i Franjo. Odlučio je 'uzeti križ', što je zapravo značilo mali obred inicijacije pridruživanja križarskim vojnama. Godine 1219. prilikom pete križarske vojne stigao je do Egipta. Svoju je hrabrost, možda i naivnost, sveti Franjo iskazao tako što je nenaoružan prošao kroz redove muslimanskih vojnika i stao kao Kristov misionar pred egipatskog sultana. Bio je naumio osvojiti svetu zemlju obraćanjem muslimana, što je i u nadolazećim godinama bio preuzetnim ciljem mnogih franjevačkih misionara.

Više od sto godina kasnije, oko 1350. u Šibeniku je rođen jedan od ranih redovnika manje braće, koji će s jednakim zanosom 'uzeti križ' misionarski i poći među muslimane širiti evanđelje. Bio je to Nikola Tavilić, hrvatski franjevac i misionar koji će živjeti po uzoru na riječi Ivana Evanđelista: 'Nitko nema veće ljubavi od ove - položiti vlastiti život za svoje prijatelje'.

Svakako su ključni segment Nikolina života bili njegovi dani u Palestini, mitskoj zemlji kršćanskih korijena i hodočasničke pobožnosti. Uostalom, o tom je odsječku tjelesnog života Nikole Tavilića sačuvano i ponajviše svjedočanstava. O djelovanju u Bosni međutim, prvom misijskom odredištu Nikolinom, gdje je proveo 12 godina, mnogo se manje znade. Ljetopisi ili koji drugi izvori vrlo škrto i tek uzgredno dodiruju Nikoline bosanske godine. Tek, izvjesno je da je Nikola od svog poslanstva u Bosni očekivao više; ta žar što ga je za sobom kao uzor ostavio svojim sljedbenicima Franjo Asiški bio je od one vrste inspiracije koja ne ostavlja previše prostora samozadovoljstvu. A i sam habitus misionara s pravom posvećuje sav privid vlastite uspješnosti Božjoj milosti.

Misionar je tek instrument i uslišani odabir gospodnje milosti. Upravo je takvo samoprosuđivanje bitno odredilo kasniji tok Nikolina života i dalo kobnu notu nestrpljive strasti obrascu njegova misijskoga poslanstva. Nikola je u Bosnu došao kao tridesetogodišnjak, u punoj muževnoj snazi i misionarskom žaru. S obzirom na njegova očekivanja, dvanaest je bosanskih godina sabralo premalo postignuća za nadahnutog muža u punoj snazi. Povratak je u rodni Šibenik morao Nikoli donijeti okus oporosti, možda čak neuspjeha. No, ne ostane ovdje zadugo. Ubrzo stigne dopuštenje za put u Svetu zemlju kamo Nikola krene 1383. godine.

Jeruzalem i Palestina sveti su grad i zemlja za kršćana; duhovna domovina kršćanskog senzibiliteta. Kao mitska zemlja, Palestina je stoljećima izazivala i iracionalne porive oslobađanja Kristove domovine od nevjerničke vlasti Saracena. Dva su se stoljeća vodile križarske vojne, i tek je koncem 13. stoljeća prevladala svijest o nemogućnosti vraćanja Palestine u kršćanske ruke. Ono što se pokazalo nemoguće ostvariti mačem, u nadolazećim će se vremenima nastojati osvojiti riječju i ljubavlju po uzora na Krista.

Novo razdoblje i kontinuitet dodira islama i kršćanstva otpočinje 1335. godine, i tijesno je povezano s djelovanjem franjevačkog reda na prostoru Palestine. 1335. godine franjevcima je od svih 'latina' ili katoličkog svijeta, dopušten povratak u Jeruzalem nakon što su zajedno s ostalim katolicima bili protjerani iz njega 1291. godine. Zalaganjem napuljskog kralja Roberta Anžuvinca egipatski sultan dopusti franjevcima nastavanje brda Sion, uz Blagovalište Gospodnje i kapelu Silaska Duha Svetoga. Tu im Robertova kraljica Sanča sagradi samostan. Otuda se do danas za vrhovnog poglavara franjevačkog reda u Svetoj zemlji zadržao naslov 'sionski gvardijan'.

Istovremeno, dobiše franjevci pravo pristupa Grobu Djevičinom podno Maslinske gore te u Betlehemu kod bazilike Isusova rođenja, pa i djelomično pravo bogoslužja kod svetog groba. To je stanje službeno sankcionirao papa Klement VI 1342. postavivši franjevce čuvarima Svete zemlje. No taj pomak nije nužno podrazumijevao i približavanje dvaju svijetova. Prije će on biti ishod razumijevanja realiteta postojanja obiju sustava, pred čime jednostavno ne pomaže zatvarati oči. Postojeći animozitet bio je tek umekšan vještinom diplomacije i pozivom na toleranciju ugrađenom u obje svete knjige. Koliko je od toga bio sposoban iskazati Nikola Tavilić?

Nikolin je Jeruzalem podijeljeni grad. Najizraženija je sučeljenost upravo ona između kršćana i muslimana. Nikola dolazi u već sasvim definiran i ustanovljen sustav ponuditi mu ne neku novu vjeru, već onu istu koja ovdje već supostoji s Islamom. I to ne odviše skladno. Sam put do Jeruzalema, za Nikolu je bio prilikom izravnog dodira s islamskom kulturom čije je obrasce dobro poznavao još iz bosanskih godina. Dapače, na neki je način došao u samo središte te kulture kojoj je došao ponuditi novog Boga.

Bit će da su kršćanstvo i islam od one vrste pojavnosti koje zbog znatne bliskosti ostavljaju mnogo manje prostora međusobnom povjerenju i suživotu no što je to slučaj s uzajamno stranim i različitim sustavima. Rani su dodiri islama i kršćan-stva u pravilu nesretni. Kolikogod Kuran pozivao na poštivanje sestrinskih religija knjige, judaizma i kršćanstva, malo je od toga nauka dopiralo do vjernika. Uostalom, pismenost se u ono vrijeme držala više mističnom sposobnošću no postignućem učenja. S druge je strane, kršćansko poimanje muslimana kao nevjernika jasno govorilo o krajnjim mogućim dometima međusobna uvažavanja. Nastali antagonizam otežao je ako ne i onemogućio svaki međusobni dodir dvaju religijskih sustava. U to i takvo okružje, dolazi Nikola Tavilić nakon dvanaestgodišnjeg bosanskog djelovanja u misijama. Osobna Nikolina frustracija nedovoljno uspješnim bosanskim godinama našla je plodno tlo u mitu oskrnavljene svetosti Svete zemlje.

Nikola je u povijest katoličke crkve ušao s još trojicom subraće, Deodatom - s kojim je i stigao u Svetu Zemlju, Petrom i Stjepanom. Njihovo bratstvo povezalo ih je u istu sudbinu u životu, smrti i slavi. Nikola i braća bili su svakako djeca svog vremena, dakle i svih opisanih suprotnosti i poimanja. Željeli su obratiti Saracene, i to smjesta, no pitanje je koliko su svojim načinom življenja i primjerom u tome uopće mogli biti uspješni. Već je njihova pojavnost paradigmatično upućivala na mogući domet njihova djelovanja. Na zasadima vlastite kulture i opredjeljenja, odrekli su se sveg materijalnog. No, njihovo je siromaštvo i neposjedovanje u najmanju ruku bilo muslimanima dvojbeni model za ugledanje.

Siromaštvo kao svjesni odabir pitanje je dozrijevanja ali jednako i prevladavajućih okolnosti i izabranog cilja. Vjera koju je objavio prorok Muhamed izrasla je iz muke i obespravljenosti koja teži za priznavanjem svake vrste. Unatoč prorokovim riječima 'Siromaštvo je moj ponos', valja ne previdjeti činjenicu kako se islam nije razvio među nomadima ili seljaštvom, već u među stanovnicima grada, u urbanoj sredini koja je kao dominantu crtu ekonomije imala - trgovinu. Kao urbana, a prije svega kao civilizacija izvedena iz prethodnih religija knjige, muslimanska će uljudba preuzeti i mnoge već postojeće obrasce političkog i vjerskog morala, ali i institucija i običaja.

Među običnim je ljudima mjerilo uspješnosti u velikoj mjeri bilo i bogatstvo, što uostalom nije nikakva privilegija islama. Otuda se poziv na askezu i neposjedovanje obraća zapravo uskom odsječku puka, vjerojatno proporcionalnom odsječku kršćanskoga svijeta koji nalazi vrlinu i zadovoljstvo u siromaštvu. Koliko je Nikola mogao biti zadovoljan odzivom tog segmenta? U okružju ostrašćene žudnje za obraćanjem taj je odziv nužno bio manji od željenoga. I vrijeme je i sam Nikola težio većem.

Vrijedno je pokušati nazrijeti krajnje moguće domete evangelizacije među muslimanima. Ne samo po svojoj mladosti u odnosu na kršćanstvo, islam se od kršćanstva bitno razlikuje i po sveobuhvatnosti islamskog svemira sadržanoj u pojmu Din. Religija je tek jedna od putanja u orbiti Dina, koncepta islamske sveukupnosti. Din obuhvaća i religiju, ali i ekonomiju, filozofiju, pravo, znanost i sve ostale pojavnosti ljudskog života. Otuda je djelovanje na samo jedan od segmenata Dina - u ovom slučaju religije - unaprijed osuđeno na slabe domete. Kako je muhamedanska vjera nerazlučiva od sveukupnog svjetonazora i senzibiliteta islamske civilizacije, to se na nju samu i izdvojenu iz islamske sveukupnosti ne može djelovati. To bi se možda možda i moglo s neke više hijerarhijske razine. A takva hipotetska razina u uravnoteženom islamskom konceptu Dina jednostavno ne postoji. Tako da je nastojanje da se muslimani odreknu svoje i prigrle neku drugu vjeru, zapravo pokušaj mijenjanja oblika manifestiranja islamskog svjetonazora, a uz nepromijenjenost temeljne strukture islamske filozofije.

Ipak, ne treba nestrpljivost Nikole i braće držati nerazboritom. Oni su, dapače, proveli dosta vremena u iščitavanju evanđelja u potrazi za odgovarajućim obrascem djelovanja. Razgovarali su o svojoj žudnji i s teolozima u sionskom samostanu, i postupno došli do spoznaje da je ne samo dopušteno, već će Bogu biti i ugodno pođu li među Saracene propovijedati evanđeosku istinu, čak i uz pogibeljnost po vlastite živote. Prvi su apostoli, ali i mnogi nakon njih, dali živote za vjeru. Iz tih su žrtvi nicali novi kršćani. Kao i viteštvo, i mučeništvo je bilo ideal među redovnicima. Spoznavanje toga uputilo je Nikolu i braću na krajnji korak ka njihovu mučeništvu. Ta je činjenica dragovoljnog odabira, a ne mučeništvo samo, razlika koja je Nikolu učinila svecem!

Bio je trinaesti dan muslimanskog mjeseca zuhliđe, 793. godine po hiđri. Po katoličkom kalendaru bio je to blagdan svetog Martina, 11. studeni 1391. godine, a četvrti dan muslimanske svetkovine kurban bajrama. U Jeruzalem se steklo mnoštvo Saracena da proslavi svoj blagdan. Nikola i braća, budući nisu znali dovoljno arapskog jezika, napišu na svicima papira arapskim jezikom a latinskim pismenima ono što su namislili reći nevjernicima. Običaj je među muslimanima bio da toga dana nakon rane jutarnje molitve izlaze napolje jedni drugima čestitati. Nikola i braća uzeše svoje svitke i krenu put Omarove džamije. No, ne nađu tamo kako su se nadali kadiju, pa pođu put njegove kuće. Kad napokon stupe pred kadiju, razmotaju svitke i stanu čitati: 'Gospodine kadija i svi vi koji ste ovdje prisutni, molimo vas, nastojte slušati i dobro promisliti naše riječi, jer što god rečemo, vama je probitačno, istinito i pravedno, bez ikakve varke, vrlo korisno dušama svih onih koji hoće da to prihvate...'

Tako zamoljeni, doskora su muslimani slušali kako njihova vjera nije istinita, da samo zakon Mojsijev i Kristov uče kako valja slaviti Boga, ljubiti bližnjega. Da, budući ne vjeruju u Sina Božjeg i ne primaju krštenje, prema svetom evanđelju i istinitom nauku Isusa Krista, ne mogu spasiti svoje duše. Govorili su i protiv samog Muhameda.

Isus se Krist na sličan način obratio farizejima, i nesumnjivo je i naslijeđe Isusova učenja odredilo način ophođenja naših redovnika. Ipak, doslovno korištenje Isusova primjera obraćanja farizejima podrazumiijevalo je u najmanju ruku nerazumijevanje muslimanskog habitusa. Olako bi ipak, bilo vjerovati kako sveta braća nisu umjela predvidjeti odgovor Saracena njihom obraćanju. Pretpostaviti da su tako slabo poznavali islam i vjerska osjećanja imanentna ne samo islamu. Oni su smrt svjesno odabrali, dapače prisilili su kadiju osuditi ih na smrt. Vjerovali su da je žrtva života najjači dokaz istine.
Kada Nikola i braća rekoše sve kako su bili namislili, Kadija se silno razljuti ali obuzda srdžbu. Smjesta pozove Sionskog gvardijana Calvettija. Vijest se, međutim, strelovito proširi gradom, tako da se oko kadijine kuće okupi 30 000 gnjevnih Saracena još i prije nego će gvardijan tamo stići. Tražili su smrt za one koju su ih uvrijedili.

Kad stigne gvardijan, kadija pred njim upita Nikolu i braću jesu li sve ono izrekli pri zdravoj pameti ili su je sasvim izgubili? Nije li ih, možda, na to potakao papa ili kakav kršćanski kralj? Oni zaniječu. Ponovo pozovu kadiju da spasi dušu priznavanjem istine evanđelja. Iz kadijina ponašanja dade se razabrati kako je cijeli taj incident za njega bio jedna od one vrste neugodnosti iz koje se nemože izvući neoštećen. Dade li ih pobiti, narušit će mukotrpno stečen minimum tolerancije koja im omogućuje supostojanje na istom prostoru. Učini li od njih mučenike, bit će to na slavu njihova, a štetu njegova Boga. S druge strane, ne pogubi li ih, pokazat će ne samo vlastitu slabost, već i snagu Kristove vjere za koju je slatko umrijeti.

Ipak, stvari su već bile nadrasle mogućnost prikrivanja cijelog događaja. Okupljeni je puk pred kadijinom kućom tražio smrt za klevetnike, i kadija im dade posljednju mogućnost da spasu glave. Neka se odreknu Krista i preuzmu islam, zatraži kadija zauzvrat za njihovo oslobađanje. Naravno, znao je uzaludnost takvog poziva. Kadija ih osudi na smrt. Izvedoše ih pred okupljene muslimane, a oni ih stanu tući rukama i svime što im se našlo usput, te braća ubrzo padnu na zemlju. Činilo se da su mrtvi. Ubrzo se, međutim, povrate k svijesti i muka se nastavi. Privežu ih za stupove i nastave ih razodjevene i dalje tući. Bace ih napokon u tamnice. Tri su dana tamo bili bez hrane i pića.

Četvrtog dana iz Gaze u Jeruzalem stigne emir, upravitelj cijele Palestinske pokrajine. Povede sudski proces na trgu gdje se kažnjavaju zločinci. Zapale pred njima i veliku vatru, ne bi li ih pokolebali prijetnjom smrti na lomači. Uprkos toj prijetnji, oni ponove istinitost svega što su rekli, i emir potvrdi njihovu kaznu. Mnoštvo ih doslovno raskomada sabljama i drugim oružjem. Njihova izmrcvarena tijela tada bace u vatru. Sve što se nakon toga dogodilo - povijest je, ali i legenda.

A legenda opisuje kako je Bog izveo čudo, i tijela mučenika ne sagore u ognju. Vatra dogori, a na zgarištu se ukažu sasvim neozlijeđena tijela. Saraceni zapale još veću vatru, ali tijela ni tu ne izgore. Saraceni na to pokupe tijela i tajno ih zakopaju kako zemaljske ostatke mučenika kršćani ne bi štovali kao relikvije. I, nikad se nije doznalo gdje su sahranjena.

Gvardijan je Calvetti sastavio nekoliko izviješća o mučeništvu i odaslao ih na razne strane svijeta i time otvorio put njihovoj svetačkoj kanonizaciji. Njihovo je mučeništvo potaklo u mnogih veliko štovanje, pa i nakanu da se poduzme ista kušnja. Tako već šeste godine po Nikolinoj smrti, blaženi Ivan iz Cetina i Petar de Duenas podnose u Španjolskoj mučeništvo po istovjetnom predlošku. Nasuprot, drugoj je strani, muslimanima, ovaj obrazac samo svjedočio o kršćanskoj svijesti kojoj će biti potrebna još mnoga stoljeća prije nego što će nekršćanskome svijetu pristupati s pomirbeno i s uvažavanjem.