Luka Ćumur i sve vrijeme ovog svijeta
Luka Ćumur pozvonio je na prava vrata jer je iskustvom etablirane skitnice već odavna znao pretpostaviti iza kojih će se vrata začuti šum trepavica prislonjenih uz leću špijunke kao jedini znak da je onaj unutra čuo da to netko na stubištu zvoni i drži svoju njušku bezobrazno blizu graviranim slovima njegova imena, znao je Luka pretpostaviti i smiješan izgled vlastita lica istegnutog zakrivljenom lećom špijunke, poznavao je i stanarove korake što se udaljavaju od neotvorenih vrata, i škripu parketa s poda hodnika koju su zrcalili zlovolju prolazećeg stanara, ljutitog što je zbog obične skitnice ustao i učinio te korake od sobe do ulaznih vrata, poznavao je Luka vrata koja se za njega neće otvoriti i zato nikada nije zastajao pred takvim vratima, znao je Luka da ne treba tako jeftinu svojim sugrađanima priskrbljivati zadovoljstvo odbijanja prosjakove molbe i zato je zvonio samo na prava vrata, a vrata su Stanislave Jutrić morala biti prava već i zbog onog drugog prezimena Stanislave Jutrić koje je s mukom trčkaralo za prvim i bezuspješno pokušavalo preskočiti jednu beznačajnu crticu koja se ispriječila pred njim, to je drugo prezime bilo obećavajuće već i stoga što je bilo Davidović, a David je bio razborit čovjek, znao je Luka Ćumur, skitnica, pa se zbog toga vrata Stanislave Jutrić – Davidović svakako morala biti ona prava.
Stanislava Jutrić – Davidović odložila je pisaljku jer je već dobrih pola sata tražila ma kako glup razlog da je odloži, jer danas jednostavno nije znala započeti pisanjem, ali je olovku odložila ljutito jer je navikla ljutito odlagati olovku, jer je odlaganje olovke značilo da je nečim tako trivijalnim kao što je brencanja zvona s ulaznih vrata naprasno prekinuta veza koja ju je poput vodovodne cijevi spajala s njenom umjetničkom muzom, a to je bio sasvim dobar razlog da čovjek bude ljut, i premda je zapravo trebala biti zadovoljna da je konačno dobila opravdanje da se prestane mučiti s daljnjim pokušajima pisanja prvog današnjeg stiha, iako je dakle morala biti sretna što je dobila povod da se prestane mučiti s daljnjim pokušajima odvrtanja ventila koji je vodio prema njenoj nepouzdanoj muzi koja je danas, eto zaboravila u dogovoreno vrijeme doći na drugi kraj te zamišljene vodovodne cijevi kako bio kroz nju pustila svoju bestjelesnu blagodat prema umjetničkom žudnjom izmučenoj Stanislavi, pa je umjesto inspiracije danas plehnatom cijevi veze s muzom odzvanjalo tek klokotanje hrđe sa stjenke te vražje zamišljene cijevi, a to drombuljanje hrđe Jutrić – Davidovićka nije znala pretočiti u stihove, premda je dakle poslijepodnevna pjesnikinja mogla držati Ćumur Luku očitovanjem same providnosti, ona je bila toliko bijesna da čak nije dospjela ugledati njegovo izduženo lice kroz zakrivljenu leću špijunke jer jednostavno nije niti bila pogledala kroz nju, nego je otvorila vrata širokom kretnjom jednog ljutitog pitanja, koji ti je vrag da me ometaš u pisanju, a Ćumur Luka je tamo spokojno stajao sa svim vremenom ovog svijeta u svojim džepovima, i to je sve vrijeme ovog svijeta tihano sipilo kroz prošupljene džepove Lukina kaputa šušteći poput pijeska pitanjem: što je žurba i čemu ona uopće?
- Zar ste ljuti?
Davidovićka odšuti.
- Mislite li da sam pozvonio na kriva vrata? – upita Luka i pomisli kako je žena sasvim sigurna da doista i jest pozvonio na kriva vrata.
- Već pola sata nisam napisala niti slova.
Mlaz sveg vremena ovog svijeta koje je curilo kroz Lukine prošupljene džepove već je bio oblikovao male pješčane stošce što su prekrili Lukine jednako prošupljene cipele dopirući kroz rupa na čarapama pod same nokte nožnih mu prstiju.
- Ja moram znati jesam li pozvonio na kriva vrata – rekao je misleći kako žena upravo sada razmišlja o tome zašto on to mora znati nije li ipak pozvonio na kriva vrata.
- Curi vam vrijeme kroz rupe na džepovima – rekla je debela susjeda Ivanka nehajno prolazeći mimo Luke na putu k svome stanu i svojoj samoći; bila je punih ruku svakojakih trava i verala se s njima ka gornjim katovima – dobar dan vam želim gospođo Jutrić – Davidović – reče prolazeći pored Stanislave, pa sa sigurnosti gornjeg kata dobaci Luki – uprljati ćete cijelo stubište ako ne zapušite rupe na džepovima – pa se zaključa u svoj stan.
- Pokušavam napisati pjesmu o svojoj bivšoj prijateljici i nikako ne uspijevam niti započeti.
Nataloženo sve vrijeme ovog svijeta već je bilo poraslo Luki do koljena i vremenska su se zrnca prokradala ispod vrata preko puta Jutrić – Davidovićke. Gospođa Škrtić otvori vrata svog stana preko puta, grozeći se prljavštine što je prodirala izvana u ledenu čistoću njezina stana, pa ugleda Luku, crnog kao ćumur i dovikne mu, uz 'dobar dan vam želim gospođo Jutrić – Davidović', neka ode jer mu ona neće ništa udijeliti. Luka se polako okrene, suoči je i prstima začepi rupe na prošupljenim džepovima, poradi nepredviđenog produljenja već započetog razgovora.
- Ja vas gospođo nisam ništa niti tražio. Ja sasvim pouzdano znam da su vaša vrata ona kriva, a ja nikad ne prosim ako nisam siguran da ću nešto i dobiti.
- Moja prijateljica, ona o kojoj želim napisati pjesmu, vjerojatno nikad nije niti bila prava prijateljica. Znadete li što mi je rekla, onoga dana, telefonom?
Škrtićka se nije pretjerano obazirala na Jutrić – Davidovićkine riječi.
- Da, da, znam tu priču – rekla je – a vi gospodine skitnice, vi ste pozvonili na moja vrata – nastavila je govoriti Luki – a kada prosjak zvoni, znači da nešto i traži, nije li tako?
Luka izvuče prst desne ruke iz rupe na džepu , pročačka njime nos, zamišljeno se zagleda u vrh prsta, otare ga o kaput i vrati gdje je i bio.
- Da.
Davidovićka je stajala tamo svejednako otvorenih vrata čuđenja.
- Rekla mi je moja prijateljica da neka dalje živim kako znam, a znadete li što to znači, znadete li?
Škrtićka je bila zadovoljna Lukinim odgovorom.
- Znam, zna, gospođo Jutrić – Davidović, već ste mi to rekli stotinama puta,, a vi gospodine skitnice, dakle priznajete da ste prosili od mene?
Luka nije nikada naučio da se gospođama, a ni gospodi, ne okreću leđa, pa je tako bez osjećaja stida ostavio Davidovićku iza sebe, mada je zapravo mislio samo na nju, Škrtićka ga uopće nije zanimala.
- Ne – odogovri.
Pjesnikinja nastavi.
- To znači da je ona, moja prijateljica, cijelo vrijeme našeg prijateljstva mislila da sam ja nesposobna brinuti se sama o sebi, i da je mislila da je toliko pametnija od mene da me neprestano treba podučavati kako treba živjeti, a znadete li kako se prekinula to prijateljstvo?
Škrtićka je znala.
- Znam, znam, znade to cijelo susjedstvo, cijeli grad valjda, a vi, gospodine skitnice, znači i lažete?
Luka nije gubio strpljenje.
- Ne.
Davidovićki je šuplja cijev njene povezanosti s muzom svojom današnjom prazninom još uvijek muklo odzvanjala utrobom.
- Prekinulo se, to prijateljstvo, kada sam se udala ne upitavši nju za mišljenje, mislila je da mora i to za mene odlučiti, a znadete li što mi je rekla kada me je muž ostavio?
Škrtićka je i to znala.
- Kako ne lažete? Prvo ste rekli da kada prosjak pozvoni na nečija vrata, da to znači da prosi, a onda ste rekli da niste prosili od mene. Dakle?
Luka je mislio na svojih dvadesetšest pogrešaka.
- Dakle, ja nisam zvonio na vaša vrata. ja uopće nisam pozvonio na vaša vrata, što znači da nisam niti prosio od vas.
Davidovićka, Luki za leđima, uzdahnu.
- Rekla je: tako ti i treba kada me nisi pitala za savjet. Pa zar je to riječ prijateljice?
Škrtićka udahne da kaže svoje 'Ah tako'.
- Ah tako, znači prevarila sam se. Ništa zato, svejedno vam neću ništa dati.
Škrtićka je Luku podsjećala na njegovu dvanaestu pogrešku.
- Znam. Zato i nisam pozvonio na vaša vrata. Ja ne griješim, Ja nikada ne griješim i nikada ne prosim od krivih ljudi jer si čovjek u mojoj dobi ne smije dopustiti da ga odbiju ili žale. Uostalom, prekasno je za pogreške.
- Zar je to riječ prijateljice – mrmljala je Stanislava u jeku hodnika.
- Ne, nije, rekla sam vam već tisuću puta – reče joj Škrtićka ne gledajući je, pa reče Luki – Ah tako! Znali ste da vam neću ništa dati. Da, u vašim godinama čovjek zaista mora znati prepoznati vrata na koja ima nade zakucati.
Škrtićka se okrene k dubini svog stana.
- Djeco, jeste li ikada vidjeli čovjeka kojem iz džepova curi vrijeme?
Dvije se male pametne glave promole iza bake.
- Ne bako.
- Onda pogledajte! Dobri čovječe, izvadite prste iz rupa na džepovima, neka dječica vide kako vrijeme curi.
Luka se ne pomakne.
- Ako želite da vam unuci vide vrijeme, morati ćete mi to platiti.
Baba izvadi dva dinara, po dinar za par očiju, da ih Luki i on ih stavi u one iste džepove iz kojih je teklo sve vrijeme ovog svijeta, mada su rupe bile dovoljno velike da i kovanice, zajedno s vremenom procure kroz njih.
- Izgubiti ćete novac – reče jedno od djece.
Škrtićka ugura djecu u stan i zaključa vrata. Luka se okrene k Davidovićki.
- Čuli ste zašto moram znati jesam li pozvonio na kriva vrata. Moram znati jesam li pogriješio.
- Zar je to riječ prijateljice – ponavljala je Stanislava.
- Mislite li da sam pogriješio?
Davidovićka ga po prvi puta pogleda jasno suočavajući još jednog iz vojske ljudi koji je nisu slušali.
- Sasvim sam sigurna- reče hladno.
- Zar ne mislite da David bio razborit čovjek?
- Uopće me nije briga.
Žena se okrene da pođe prema olovci svog razočaranja, a Luka zavitla golemim nožem i zarije ga do drške kroz ženino srce. Odreže joj potom palac da ga pohrani u svom skrovištu, među dvadesetšet drugih palčeva svojih krivih procjena imena s vrata.
- Moram prestati griješiti – promrmlja – već mi je šezdeseta, a još nisam ništa naučio. Preostalo mi je još sasvim malo vremena u džepovima.
Zagreb, prosinac 1975.