Haji Sab ima dugu bijelu bradu i sivu kapu od janjećeg krzna. Hajijevo je ime Mohammad Gazanfar Ali Boota. Predime Haji stekao je hodočašćem u svetu zemlju muslimana, a nastavak Sab jednostavno svjedoči o tome da se radi o pravom gospodinu. S lijeve strane njegova radnog stola nehajno stoje dva telefonska aparata podjednako loše pakistanske proizvodnje. Jedan crveni, drugi prljavo bijeli koji je jednom možda i bio sasvim bijeli, ali je s vremenom poprimio boju koju ovdje nazivlju off white. Posljednji puta vidio sam ga prije nekih deset godina. Bio sam ga nazvao čim sam stigao u hotel Metropole. Podigao je slušalicu i prije nego li sam uspio izreći i jednu riječ Haji Sab je rekao - "Abdullah, predosjetio sam da ćeš doći!".

Danas ta činjenica i meni izgleda sasvim nevjerojatnom, ali upravo tako je bilo. Jer, bila je među nama neka sasvim neobjašnjiva veza koja je kulminirala zajedničkim molitvama u džamiji i stjecanjem imena kojim me je Haji Sab počastio - Abdullah, Božji miljenik. Nije ovo mjesto da razmišljam o tome koliko sam doista u tih posljednjih desetak godina otkako sam dobio to časno ime i bio Božjim miljenikom, jer želim pisati o Haji Sabu, ali moram reći da ta procjena u potpunosti ovisi o očištu, kutu gledanja na ono što mi se sve dogodilo u tom vremenu. A o tom očištu koje daje raznolike predznake našim vlastitim iskustvima i jest ova priča.

Haji Sab je, dakle danas podigao slušalicu crvenog telefona, ne zato što bi taj bio išta važniji od prljavo bijelog, već jednostavno stoga što je zazvonio crveni, a ne onaj drugi telefon nemoguće boje; i nije me prepoznao.
- Daniel. Daniel. - sricao sam, no on nije razumijevao. - Haji Sab - rekao sam – je li moguće da si me zaboravio?
- Abdullah? - upitao je konačno, ali ne mene već vlastito iznevjereno sjećanje.
- Da, ja sam! - rekao sam.
- Odakle zoveš?
- Iz Karachija.
- Ha? Kada si stigao?
- Još jučer.
- I tak sada zoveš?
Zatim je prasnuo u svoj neusporedivi dječji smijeh koji pokreće svijet.
- Požuri ovamo, užasno sam nestrpljiv. I, naravno, biti će ribe za ručak.

Uzeo sam taksi i krenuo prema ribarskoj luci Karachija. Mislio sam uzeti auto i voziti sam, ali nisam više prepoznavao grad. Niknule su nove kuće, ulice i nadvožnjaci, a i s vremenom svi su mi se svi gradovi Indijskog podkontinenta pomiješali u jedan jedinstveni kaos u kojem se avenije Delhija nastavljaju bulevarima Karachija, a zagušene ulice Lahorea utječu u kolonijalne trgove Bombaya. Samo prije nekoliko dana s nostalgijom sam u Peshawaru tražio Chandi Chawk i s nevjericom gledao vozače rikši i taksija kako ne znaju o čemu govorim.
- Chandi Chawk kaha he? Chandi Chawk kaha he?
Doskora sam bio odustao od spominjanja Chandi Chawka i prešao na podjednako neuspješna opisivanja mog omiljenog trga u Peshawaru. Govorio sam o dvjema ulicama koje teku gotovo paraleno te opisuju uzdignuti otok na kojemu čuče ljudi u turbanima promatrajući kaos oko njih kao da ih se uopće ne tiče. Napokon upitam prilično starog čovjeka koji je govorio odličnim engleskim.
- Mladiću, Chandi Chawk je u Delhiju, to što tražiš zvalo se je Jat Gar, i više ne postoji. Ja to najbolje znam, jer sam rođen u Delhiju a živim u Peshawaru dovoljno dugo da bih se još sjećao kako je nekad izgledao.

Jat Gar doista više nije postojao, iako je mjesto gdje su jednom dvije ulice opasavale oazu mira u kaosu Peshawara još uvijek nosilo isto ime. Mislio sam o toj pometnji gledajući kroz otvoren prozor taksija koji je brzao ka ribarskoj luci i Haji Sabu koji je čekao. Putem sam pokušavao prepoznati ulice, ali doskora sam odustao i prepustio se ljuljuškanju i vrludanju vozača koji je kašljao toliko jako da sam se ozbiljno pitao neću li morati na pola puta pronaći novi taksi ili nastaviti sam voziti ovaj kad vozač iskašlje svoj posljednji dah u ljepljivu vrućinu grada.

Na vratima ribarske luke stajala je policijska straža. Pitali su imam li kameru. Uvijek, pomislio sam i rekao - ne! Propustili su me unutra. U džepu mog prsluka veselio se mali Contax T2, više kao mogućnost a ne ozbiljna namjera fotografiranja. Vozač, preživio je, dovede me do upravne zgrade luke, platim mu dogovorenu sumu i krenem ka uredu Haji Saba. Na vratima je bio njegov pomoćnik koji me upita za ime i potom povede do ureda Hajija.
- Haji Sab je vrlo važna osoba. On je naš direktor. A ja sam njegov prijatelj! - objasnio mi je ponosno.

Haji je bio ostario. Brada mu je bila potpuno bijela, ali njegov nevjerojatni osmijeh bio je jednako nevino dječji. Zagrli me i poljubi u čelu.
- Ovaj je čovjek moje životno postignuće. - objasni svom pomoćniku.

Proteklih deset godina prepričali smo u manje od dvije minute. Život je danas i ovdje, govorio je Haji Sab. Iza njega, na zidu, visila je drvena ploča kakva visi u svim pakistanskim uredima. Na ploči napisana su imena prethodnika koji su obnašali funkciju direktora. Hajijevo ime bilo je napisano tri puta. Još uvijek je posljednje u nizu, što znači da je još uvijek direktor, ali ona dva prethodna puta neminovno su značila da je prošao kroz nevolje gubljenja posla. I to barem dva puta.

- Sve je to božja volja - reče kad je primjetio da proučavam imena na ploči. - Sjećaš li se gdje sam živio prije, u kućici ovdje u luci? E, kad su me prvi puta otpustili, izbacili su me i iz kuće. Kako sam došao ovamo iz Punjaba, nisam imao kamo otići. Svejedno su zahtjevali da iselim kuću, jer ona ide uz položaj. I tako sam unajmio stan u gradu. Nakon dvije godine, shvatili su da posao stagnira i pozvali su me natrag. Pristao sam uz uvijet da mi isplate sve plaće koje bih bio primio da sam neprestano radio. Tako sam mogao otkupiti stan kojeg sam do tada unajmljivao. Ali, dvije godine kasnije, ponovo me otpuste. Sada je bilo lakše. Jer sam makar imao svoj stan. Dvije godine kasnije, ponovo me pozovu natrag, i evo, već sam četiri godine ponovo direktor ribarske zadruge. Ali poanta je u slijedećem: da me nisu bili otpustili, nikada ne bih kupio svoj stan, i kada me uskoro umirove, ponovo bih bio na cesti. Sada ne samo da imam stan u Karachiju, nego on vrijedi dvostruko više nego kada sam ga kupio. Eto. Bog zna što je za tebe najbolje i ponekad ti naizgled učini i nepravdu, ali na kraju shvatiš da On najbolje zna što je za tebe dobro! Sve, dakle, ovisi o kutu gledanja. Ili vjeri.

Doskora me Haji Sab odvede upravitelju luke koji je - obzirom da je luka istovremeno i vojna baza - komodor pakistanske mornarice. Iza golemog stola izroni patuljak od metra i pol sa svim svojim frustracijama jasno ispisanima na licu i luli koja mu je visila niz usnu a koja je trebala kompenzirati sve centimetre koje mu je Bog uskratio. Ili mu na taj način odlučio poslati poruku.
- Ja sam časnik, i ja ne znam nego reći bobu bob a popu pop. Ne sviđa mi se ideja da snimate film o ribarima, jer su oni siromašni i to će poslati lošu sliku o Pakistanu u svijet.

Nije mi padalo na pamet upustiti se u objašnjavanja. Ustao sam da odem, a Haji Sab podigne prst tražeći riječ.
- Chairman Sab, doveo sam svog prijatelja i brata k vama iz pristojnosti, a ne da mu vi otežavate posao. On će napraviti film koji će govoriti o problemima ribara jer to je u interesu ribara. Štogod bilo u interesu ribara, zasigurno ne može biti protiv interesa Pakistana. Ja ću, dakle Chairman Sab, pomoći svom bratu Abdullahu ili s vašim dopuštenjem, pa će ta pomoć biti službena, ili bez vaše pomoći, pa ću mu pomoći neslužbeno. Ali - pomoći ću svakako.
- Haji Sab... - ukoči se kepec u bijeloj uniformi.
- Nisam završio! Naš je prorok Ibrahim bio velikodušan čovjek. Nikada nije htio večerati sam, već je uvijek pozvao nekoga k sebi na večeru. No, jedne večeri nitko nije došao k njemu, i on pođe na ulicu da prvog čovjeka na kojeg naiđe pozove k sebi i nahrani ga. Prvi je naišao neki starac i prorok mu kaže neka dođe k njemu da jedu zajedno. “Upravo sam maštao o tome” - odgovori starac, te oni krenu ka Ibrahimovoj kući. Usput Ibrahim upita starca vjeruje li u Boga. Starac odgovori da on vjeruje u vatru! Ibrahim protrne. Stane i ispriča se starcu rekavši mu da on ne može jesti s njime jer je nevjernik. “Nije važno - reče starac - a ionako si ti mene zvao na večeru a nisam ja to tražio od tebe”. I, ode starac svojim putem. Ibrahim dođe kući kad mu se sam Bog obrati: "Ibrahime, zar propituješ moje najmere? Ovaj starac već osamdeset godina mojom voljom hoda svijetom, jer ništa ne postoji niti se događa mimo moje volje. Ispunjavam svaku njegovu želju, a danas sam mu odlučio ispuniti želju da bogato večera. Zar sumnjaš da si ga sreo bez moje namjere? Zar propituješ moju volju?" I Ibrahim potrči za starcem i dovede ga u svoju kuću i nahrani. Dakle, Chairman Sab, ne uzimaje u svoje ruke ono što je Bog odredio da bude.

Dozvola za snimanje bila je na Hajijevom stolu prije nego li smo pojeli ručak od plodova mora. Haji Sab je gledao u daljinu, svakako kroz zidove svog ureda i lickao prste narančaste od masale. “Bog je velik” - reče kroz zijev.



Karachi, travanj 2000