Prolog


Ono što je običnom putniku cilj, strastvenom je putniku - dokinuće! Žurim dodati da ovom tvrdnjom nipošto ne namjeravam pridati ikakvu notu banalnosti običnim putnicima niti pak auru posebnosti onima drugima. Uostalom, i sam je taj pojam običan prilično prigodan - tek da jasno odijeli one koji putuju s ciljem od onih kojima je samo putovanje cilj. Običan je putnik, dakle, onaj kojem putovanje služi uglavnom ili potpunosti samo zato da bi stigao do planiranog odredišta, grada ili predjela u kojem se skrivaju ili razameću razlozi putovanju. Meni je, nasuprot, cilj puta oduvijek bio tek izlikom da bi se putovalo, gotovo mrsko mjesto koje će poništiti sve moje razloge i izlike. Mjesto do kojeg je bolje nikada ne stići jer ću se upravo tu morati suočiti sa svim razlozima koji me uopće tjeraju na ceste.

Odredište je putovanja dakle mjesto svođenja računa. Svoditi račune, s druge strane, nije nikada bilo osobito zabavno. Barem ne dužniku. A svi smo mi dužnici, ako nikome drugom a ono prema sebi samima. I stoga me pristizanje k planiranom cilju oduvijek ispunjavalo tjeskobom i sviješću o bolnoj prolaznosti putovanja, o potrebi da se svaka neponovljiva minuta upije kao zaliha sjećanja za dane mirovanja i čežnje da se opet krene. Možda i zato što je moje ishodište sredina iz koje se čak i danas putuje zapravo tako razmjerno rijetko da se na putovanje još uvijek više gleda kao na neko mistično postignuće nego kao na prirodnu potrebu radoznala duha da podijeli svoju samoću ili joj barem pokuša naći utjehu.

Priznajem, dakle, da su moji razlozi putovanja sasavim banalni: u njima se skrivam od svega što me obeshrabruje tamo gdje već živim između dvaju bjegova. Od činjenice da moje odredište može biti i Središnje Carstvo, ali je moje polazište uvijek carstvo osrednjosti u kojem se osjećam osamljen i uzaludan. I s tom sam sviješću o vlastitoj banalnosti oduvijek bolno zavidio putnicima s ciljem, ljudima koji jasno znaju kamo idu i koja je njihova zadaća na odabranim odredištima. Prepoznajem, dakle bitnu liniju razlikovnosti koja odijeljuje zrelost od infantilnosti: to je poslanje, misija. Ja putujem bez misije. Tek s onoliko osmišljenim ciljem koliko je nužno da se uopće kupi karta za neko odredište, prikupe novci za neki projekt.

Kao izliku, gotovo poput cigarete u rukama nesigurnog pušača, sa sobom uvijek nosim kameru. Počeo sa s velikim filmskim kamerama i kilogramima filmske vrpce koji su mi davali osjećaj misije i važnosti. I zato smatram velikim osobnim napretkom, gotovo konačnim dokazom odrastanja, to što sam sasvim nedavno kupio najmanju moguću profesionalnu kameru s kojom se na mjestima snimanje upravo lažno predstavljam amaterom, dobrohotnim turistom koji kamerom sakuplja digitalna sjećanja. Nevolja je samo u tome što sam s vremenom razvio profesionalne kriterije koje ta ista mala kamera jedva da može zadovoljiti, pa nakon eksperimenta s veličinom - koja, čini se, ipak ima svoju važnost - imam dva podjednako neprivlačna izbora: biti zreli dokumentarist koji radi osrednje filmove, ili pak nezreli putnik bez cilja koji sasvim usput i snima sasvim profesionalne filmove. Kako, međutim, oba moguća obrasca podrazumijevaju putovanje kao modus vivendi, to ću se zadovoljiti konstatacijom da sam kompulzivni putnik koji je dovoljno star da više ni pred sobom niti pred drugima ne treba opravdanja za svoju kompulzivnost, niti pak izmišljenih ciljeva koji bi trebali opravdati svako slijedeće putovanje. I zato ću ovdje promisliti one osobe i gradove koji tvore moj iščašeni svijet u procjepu stvarnog i virtualnog.

Vjerujem da su svi ljudi koje volim zaravo - noćobdije! Uprkos općem vjerovanju (a sva su općavjerovanja uvijek i bez izuzetaka pogrešna te baš zato toliko mnogu ljudi vjeruje u te 'opće poznate činjenice'), noćobdija nije onaj koji kasno liježe, već komunalni službenik koji noću obilazi svoje područje bdijenja i izrijekom ili ugodnim tonom zviždaljke obaviještava građane da je sve u redu, da je noć mirna i neka spokojno spavaju. Ja, naravno za noćobdije znadem samo iz pripovijedanja mojih starih, koji su s vremenom bivali sve tiši i providniji, tako da nitko zapravo ne zna kada su točno prestali bivati tu oko nas; kada su to odlučili ostaviti nas samima da pokušamo zauzeti njihova mjesta u životima naše djece. No, ovdje na Indijskom podkontinentu, gdje sam više slučajem nego odlukom odlučio tražiti bolji svijet, noćobdije još uvijek postoje. Kao trag vremena koje sam upio iz priča mojih starih, a koje je izdajnički preraslo u svijet odraslosti za kojeg još uvijek nisam spreman. Noćobdije dakle, ovdje puhanjem u neku napola frulu a napola zviždaljku kroz odškrinute prozore šalju spokoj usnulim građanima svog rejona, kako bi se to reklo u doba moje socijalističke mladosti.

Ljude koje volim, dakle nadkrilio sam titulom noćobdija. Oni za tu moju igru ne znaju, i nisam sasavim siguran da bi rado o sebi mislili na taj način. No, oni su za mene čuvari čestitosti našeg svijeta. Jer baš poput noćobdija, oni bdiju nad našim snovima, nadama i tajnama, našim trajanjem koje je - dok mi spavamo - nezaštićeno poput nepromišljeno izgovorene misli koju je bilo bolje zadržati za sebe. Dostupno svakom prolazniku loših namjera i navika, da ga pogazi, ukrade ili uvrijedi.


Iqbal Hussain - slikar Heera Mandija


Jesu li prije nastale ceste ili gradovi? Jesu li gradovi nastajali kao odmorišta uz ceste ili su pak stanovnici davnašnjih gradova žudili za upoznavanjem nekih novih ljudi koji stanuju negdje drugdje. Jer, ako su prvo nastajale ceste, onda su gradovi izrastali iz jednostavnih ekonomskih razloga. Ali ako su gradovi stariji od cesta, onda su ceste ne samo posljedice već i samo očitovanje urbane kulture, razuma koji ima potrebu spoznavati, dolaziti u dodir i dijeliti raznolika iskustva s nekim nepoznatim a drugačijim ljudima.

Grad Lahore gotovo da se koleba između ta dva oprečna obrasca nastanka. Sve ceste drevnog mogulskog carstva utječu u Lahore kao svoje prirodno sjecište; no one podjednako i teku iz njega, kao ruke koje se pružaju ka Delhiju, Agri ili Srinagaru, da u zagrljaju razumijevanja podijele iskustva i potraže utjehu uvijek melankoličnoj djeci grada.

Iqbal Hussain mali je veliki čovjek Lahorea. Kao i naveći broj mojih pakistanskih prijatelja, upoznao sam ga za stolom velikog Aslama Azhara, dobrog duha Pakistana i jednog od zadnjih noćobdija ljudskosti modernoga svijeta. Iqbal Hussain pak, za Aslamovim stolom nije nikada sjedio. A opet, upravo sam odavdje, zajedno sa svojim malim bratom Ariebom, krenuo k Lahoreu da bih ga pronašao. Poslije jednostavnog ručka kojeg je u Aslamovoj kuhinji spravio priučeni aghanistanski kuhar Gul, zapravo kabulski profesor izbjegao pred talibanskim satrapima, u islamabadskim sam dnevnim novinama pročitao kako su ekstremisti spriječili otvaranje izložbe slikara o kojem nisam nikada bio čuo: slikara su izudarali a njegove slike jednostavno izbacili na ulicu. Članak su ilustrirale reprodukcije dviju umjetnikovih slika: prva je prikazivala bol majke koja na rukama drži umrlu djevojčicu dok se iza njezinih krupnih i rezigniranih leđa naviruju ostale kćeri nesretnice. Morao sam saznati tko je bila ta žena, što se dogodilo njezinoj djevojčici. Jer bol koja se slijevala sa slike sipeći poput pustinjskog pijeska nije ostavljala nikakve sumnje da motiv slike nije bio izmišljen i da slika opisuje tek mali odsječak boli koja umjetnika okružuje u njegovoj zbilji.

Druga slika bila je umjetnikov autoportret: na glavi je imao francusku kapu, u lijevoj ruci kist, a desnoj čašu s vinom. Desnu je ruku podigao prkosno visoko i u inat svima i svemu nazdravljao zabranjenim pićem, šaljući mnogostruku poruku o sebi. Ekstremisti su očito razumijeli njegovu poruku. A ja i moj mali brat smo razumijeli da nam se bratstvo proširilo za još jednog člana koji nas niti ne poznaje, pa smo požurili u Lahore s bocom pakistanske vodke u prtljazi i vlastitim čašama koje ćemo dignuti jednako visoko kad stanemo pred njega.

Kao što je to najčešće slučaj sa stanovnicima gradova Indijskog podkontinenta, Iqbal Hussain cijeli je život proveo u četvrti Lahorea u kojoj doduše nije rođen ali u koju je njegova obitelj doselila dok je bio još dijete. Četvrti Heera Mandi. Jer, život u Pakistanu ostavlja malo izbora golemoj većini svojih stanovnika: tek oni iz najbogatijih obitelji odabiru, ostali jednostvno prihvaćaju. Prihvaćaju prostor na kojem žive, koji je rijetko širi od područja jedne jedine četvrti grada; i prihvaćaju posao kojim će se baviti na tom naslijeđenom prostoru postojanja. Nije to pitanje neke tajanstvene romantične posebnosti ovdašnjih ljudi, već najbržeg i najpouzdanijeg načina pridonošenja obiteljskoj opstojnosti. A obitelj je Iqbalova u Lahore doselila iz Patiale u Pandžabu.

Iqbalova majka bila je plesačica na dvoru maharadže od Patiale. Zbog razloga kojeg mu majka nikada nije otkrila, pa ga tako ni ja neznam, morala je preko noći napustiti dvorac i Patialu. Kako je bila neudata, te su njenu cijelu obitelj sačinjavali Iqbal i majčina mlađa sestra, nije se imala kamo vratiti. Ako je i postojala neka šira obitelj Iqbalove majke, ona bi za tu obitelj bila izvor sramote, a ne pripadnosti. Bilo bi lijepo reći da je sakupila svoje stvari i otišla, ili da ju je maharadža isplatio zlatnicima kojima će kupiti svoj novi početak. Ne. Otišla je bez zavežljaja svoje imovine i ijedne rupije u njedrima. I kao što nije birala već prihvatila profesiju plesačice, pa niti mjesto na kojem će plesati, tako je i u tom trenutku postojalo samo jedan grad, jedna četvrt u koju je žena u njezinu položaju uopće mogla otići. Heera Mandi, crvena četvrt Lahorea.

Iqbal mi je pričao kako je majka unajmila kuću na Heera Mandiju. Nije govorio, niti je to bilo potrebno, kako je majka bila došla do novca za plaćanje najamnine. Niti koliko dugo joj je trebalo da taj novac zaradi na ulicama Heera Mandija. Važno je samo to da je bila unajmila kuću u kojoj je odlučila otvoriti školu glazbe i plesa. Njena prva učenica postala je njezina mlađa sestra, Iqbalova teta. Bilo je to doba harmonijuma, table i glazbenika. Pristojni ljudi su u to vrijeme dolazili na Heera Mandi uživati u pjesmi i plesu...

U Lahore pristigli smo kasno. Džip Ghulam Nabija, noćobdije sa sjevera, vozio je Arieb, potpuno uvjeren da jedan Europejac, dapače bijelac, ne može voziti pakistanskim cestama. Pristao sam na takvu podjelu uloga samo zato što Arieb umije ili voziti ili spavati u automobilu. Treća mogućnost za njega jednostavno nije postojala, a meni je bilo draže da ostane budan i da zajedno nagađamo kakav je zapravo čovjek Iqbal Hussain.

Zatekli smo Iqbala u njegovu restoranu kojeg je otvorio u onoj istoj kući koju je njegova majka bila unajmla kad su prvi puta stigli u Lahore. Nazvao ga je Cookoo, po samotnoj ptici sinkopirajućeg pjeva. Sama kuća bila je stara barem dvjesto godina, i nalazila se odmah iza Kašmirskih vratiju kojima se u stari, zidom ograđeni grad Lahorea - sasvim prikladno nazvan Ograđenim Gradom - ulazi od strane Bad Shahi džamije. Kuća je dakle, sagrađena u vrijeme kada su u Lahoreu stolovali mogulski carevi, i da nisam bio toliko zadivljen Iqbalovim slikama na zidovima bio bih primjetio da je i namještaj zamalo jednako star. Da sam uopće mogao biti gladan primjetio bih da su na jelovniku isključivo stara mogulska jela i da je Iqbal ovdje zadržao odsječak prostora u kojem prestaju važiti svi poznati zakoni fizike i protoka vremena.

Njegov autoprotret nisam vidio, ali slika žalosne majke s mrtvim djetetom u naručju, s čijim se dubokim krikom suosjećanja može mjeriti samo Michelangelova Pietá visila je nasuprot ulaza, okružena desecima drugih slika s kojih se jednako cijedila patnja i pitanje upućeno Bogu: zašto? Najčešći likovi na slikama bile su plesačice, neke su plesale, neke sa sebe skidale odjeću. Neke su polugole zurile u slivnik dok se iza njih oblačio nepoznati muškarac. S jedne je slike pomahnitali policajac nožem vitlao prema vratu žene koju je vukao za kosu i koja nije niti podizala ruke da se zaštiti, traži milost. S druge pak slike modrikave atmosfere u mene je buljio debeli Pathan pored kojeg je na tlu smireno ležala kubura dok je on kroz prste provlačio krunicu. Iqbal je sjedio za šankom i bez ikakva izraza na licu promatrao moje udivljenje.

- Tko je ovo? - pitao sam kimnuvši prema debelom Pathanu.
- Ubojica.
- Koga je ubio?
- Sestru.
- Zašto?
- Zbog naslijeđa.
- Što on radi među svim ovim ženama?
- Sestra mu je bila plesačica.
- Zašto...
- Dokle misliš postavljati pitanja?
- Dok ne shvatim.
- Onda sjedi ovdje i slušaj...

Ples i glazba jedno su od lica začudnog naslijeđa mogulske kuture koja svjedoči o veličini i sjaju jednog neponovljivog imperija, gotovo civilizacije. Mogulski carevi bili su tek jedno od mnogih vadara Podkontinena, ali su za sobom ostavili najdublji trag. Iako stranci, postali su autohtonim obrazacem indijskog identiteta. Taj se identitet očituje u ponosnom islamu indijskih muslimana i umjetničkim formama koje je nemoguće nadići. A grad Lahore, kruna je mogulskog senzibiliteta i umjetnosti. Ali, ispod začudnih fasada lahorskih mauzuleja i džamija skriva se poruka koja propituje svu lomljivost ljudske duše.

Ograđeni grad povijesno je središte Lahorea u koje se odavna dolazi u potrazi za zabavom i društvom. To je doista samo srce Lahorea. Tu su najbolji lahorski restorani, ovdje se može uživati u glazbi, umjetnosti, zabavljati se cijele noći. Izvan ove četvrti posve je mrtvo. Tamo su ljudi zatvoreni u svoja četiri zida. A ovdje... ovdje dogovaraju brakove sjedeći i čavrljajući na stepeništima svojih kuća. To se ne može vidjeti nigdje drugdje. Ali, poput mnogih drugih antipoda, samoća je uvijek u susjedstvu zabave. Pa će tako Lahore, kao i bilo koji drugi grad, putniku pružiti konak i okrijepu, ali će više nego bilo koji drugi grad podkontinenta ponuditi i utjehu za one teške trenutke osame koja obuzima putnika jednom kada stigne do svog odredišta. Jer lahorska urbana duša dobro poznaje te trenutke osame, sumnji i straha.

U predvečerje, umjesto bučnih i zadimljenih barova ili pubova u kojima nitko nikoga ne sluša, Lahore dokoličaru, osamljeniku ili pristiglom putniku nudi travnjak podno Bad Shahi džamije, na kojem će uvijek biti netko voljan da pripovijeda. Pripovjedanje priča počinje u predvečerje, kad sunce padne nisko a sjene minareta se razliju po usahloj travi. Svatko može biti pripovjedač, dovoljno je znati neku priču, sjesti na suncem sprženu travu prekriženih nogu i početi pričati. Vrlo brzo, jedan za drugim prolaznici će sjedati do pripovjedača i prepuštati se umijeću njegova pripovjedanja. Baš svatko je dobrodošao slušač i uvažen sudionik druženja. I posve je nevažno podrijetlo ove tradicije. Moglo bi se ovdje nalaziti sličnosti s vremenom modernih medija, uspostavljati aksiome o urođenoj potrebi čovjekovoj da komunicira. Ali zapravo, meni se čini dovoljnim samo to da one preteške sate samoće i želje za društvom usamljenik Lahorea može dostojanstveno ublažiti druženjem koje od njega ne zahtjeva ogoljenje vlastite intime ili rovarenje po uvijek bolnim područjima vlastite prošlosti. Dapače, da svoju samoću može poništavati šuteći...

Odavdje, putovi u noć vode na različite strane starog Lahorea. Vjernicima, Lahorska noć nudi osjećaj zajedništva i pripadnosti na grobu sufijskog mistika Hugwirija. Hugwiri, jedan od najvećih sufijskih svetaca, umro je u Lahoreu te mu je ovdje podignuto svetište Data Ganj Baksh, Onaj Koji Jamči Sreću. Taj se grob smatra simboličkim vratim podkontinenta, i običaji nalažu putnicima koji kreću dalje, za Amritsar ili Delhi, zatražiti blagoslov sveca za nastavak puta. Hugwiri je u svom naučavanju islama upozoravao na ispraznost znanja bez vjere. U očima sufija, onaj koji posjeduje znanje bez vjere sam je sebi svrhom. Onaj pak koji je obuzet ljubavlju prema Bogu nalazi svoju radost u potpunom i neupitnom predavanju svom gospodaru. Vrata ovog svetištva nikad nisu zatvorena, ali prava svećanost počinje uvečer, kada i zadnji pripovjedač priča napusti travnjak ispred Bad Shahi džamije. Hodočasnici i svakodnevni praktični vjernici tada prilaze samom grobu sveca, ritmički prizivaju Božje ime i polako se prepuštaju vrtnji koja dovodi do transa. Recitiranje i vrtnja doskora ih zamalo podižu s tla, gdje im tijela postaju jednako laka kao i prozračni shalwari u koje se odjevaju. U tom stanju bestjelesnosti približavaju se Bogu više nego ijedan drugi smrtnik. To su sretni ljudi. Oni ne poznaju očaj ljudskih padova, već se utječu milosti božjoj u časovima slabosti i sumnnje. Utječu se Kuranu kao ishodištu i cilju. Jedinstvo i spokoj tada su potpuni.

Ali gdje je utjeha za one koje je napustila snaga? One koji su zaboravili sveobuhvatnost islamske vjere i vječitu milost Božju, vječito praštanje? Sretnici na koje tako blagotvorno djeluje riječ Božja nikada ne bi smjeli zaboraviti da i oni s druge strane ćudoređa pate i nadaju se utjehi i oprostu. I teže smirenju. A njihova će kazna ionako biti preteška, kada ih jednom dostigne. I za takve treba ustrajati u svojim molitvama.

I doista, tek nekoliko koraka dalje, niz ulicu nastalu u vremenu koje nije moglo niti naslutiti sve te automobile, rikše i zaprege što zajedno s pješačkim mnoštvom teku ka središtu grada, mjesto je lahorskog najvećega grijeha. Crvena četvrt Lahorea, Hera Mandi. Tržnica dijamanata, kako stanovnici Lahorea eufemistički nazivlju svoju četvrt bordela. Obrisi ljudi probijaju se kroz zavjesu uzbibane prašine i automobilskog dima i slijevaju se kroz jedna od četvera gradskih vrata u prostor stvoren za zabavu i ugađanje. Heera Mandi u postoji u ovom svetom susjedstvu već stoljećima. Svetom, jer crvena četvrt počinje upravo tamo gdje završava džamija Bad Shahi: zid džamije dio je zida kojim je stara povijesna jezgra Lahorea ograđena od ostatka grada. Posljednji veliki i najortodoksniji mogulski car Aurangzeb, dopustio je ovaj razvrat uz zidove svoje džamije jer mu je - uprkos vjerskoj i svakoj drugoj isključivosti - istovremeno bilo poznato da se stvarna narav čovjeka rasprostire u prostoru slabosti između onoga kakvi bismo htjeli biti i kakvi doista jesmo. Tu, pored samih Kašmirskih vratiju, majka je Iqbalova unajmila onu kuću novog početka.

Iqbal isprva nije bio svjestan u kakvu su četvrt doselili. Svi su zajedno spavali u samo jednoj od soba unajmljene kuće. A i tu bi sobu često morali isprazniti preko noći. Majčina sestra je u njoj, naime, izvodila svoju točku plesa za raspaljene pohoditelje četvrti. Djeca su morala do jutra otići negdje drugdje. Zajedno sa sestrom koja se u međuvremenu rodila a da kao ni on nikad nije upoznala svog oca, Iqbal je velik dio djetinjstva proveo spavajući na krovu gdje ih je majka hladila lepezom raznoseći vreli noćni zrak grada preko njihovih usnulih tijela. A mušterije bi ostajale cijele noći u njihovoj sobi, štipkajući i izazivajući plesačice. I danas miris noćnog zraka u Iqbalu priziva bijesove i poriv da zaštiti sve kurve Heera Mandija od uglednih građana koji noću ostavljaju svoj ugled s druge strane ograđenog grada i uranjaju u svijet razvrata kojeg se danju gnušaju.

Iqbalova majka više nije rađala. Iqbal i njegova mala sestra bile su jedine greške majčinih proračuna. Majka se doskora razbolila i čini se postala svjesna preostalog vremena. Ubrzala je podučavanje svoje kćeri i pripremanje za jedini zanat kojem ju je znala podučiti. Obje su ustajale u četiri izjutra da bi, odmah nakon ranojutarnjeg azana, poziva na molitvu, otpočele poduku pjevanja uz pratnju dambure. Iqbal je ustajao s njima. Ne zato što se to od njega očekivalo ili da bi obavio jutarnji sajar-namaz. Kao muškarcu, njegove će obaveze otpočeti tek kad ojača dovoljno da može predstavljati uvjerljivu prijetnju raspamećenim mušterijama. Vjernik pak, Iqbal nikada nije ni bio. Bog je, mislio je Iqbal, bio zaboravio na njih, ako je uopće i postojao, i Iqbal ga je odmalena odlučio ignorirati. Iqbal je ustajao zajedno sa dvama ženama svog djetinjstva jednostavno zato što je znao da su one njegova jedina utjeha, jedine dvije osobe koje su ga iskreno ljubile i kojima je u svakom trenutko želio pokazati da prepoznaje i uzvraća njihovu ljubav. Doskora, majka je umrla a sestra stasala u novu i najmlađu zvjezdu crvene četvrti.

Heera Mandi jedan je od posljednjih obrazaca tradicije i kulture gejša. Ostatak vremena u kojem umijeće ugađanja nije bilo pitanje prostitucije već umjetnosti. Dapače, ostatak kulture koja nije poznavala zakone tržišta niti je znala što je to tržište uopće. Ali kulture koja je vrlo dobro poznavala skrivene težnje čovjekove, strah i žudnju, kulture koja je znala umiriti taj strah i utažiti žudnju. I baš kao što će sinovi sjajnih klesara, kaligrafa ili tkalaca tepiha naslijeđivati svoje očeve u njihovim zanatima, tako će i nesretne izvanbračne kćeri žena sa Heera Mandija kao zlu kob i kletvu preuzeti sudbine svojih majki. Ovdje se ne nudi samo doživljaj čulnosti. Muškarac koji uđe u kojigod od bordela tržnice dijamanata oslovljava se sahibom, gospodinom. On je svo vrijeme koje će provesti sa plaćenom odabranicom jedini, neponovljivi i savršeni muškarac i gospodin. Ali, ta igra je obostrana. U svakom trenutku žena s Hera Mandija zahtjeva jednako poštovanje, udvaranje i naklonost. I djevojke Hera Mandija su dame i tkogod želi li da ga se smatra gospodinom, mora se tako i ponašati! Ili je barem tako bilo u stara vremena, kada su čak i kraljevi i maharadže slali svoju djecu da od djevojaka - dijamanata nauče kako se ponašati. Kako biti pristojan, skroman.

Ali, do vremena kada je Iqbalova sestra počela plesati, od svega toga ostalo je tek sjećanje i nostalgija za danima ljudskosti. Atmosferom koju Iqbal pokušava odražati živom u svom izvanvremenskom restoranu. Te je dane danas odmijenlo doba medija i pornografije. Doba seksa, a ne zavođenja. Tržišnih principa koji žele dobiti više, brže i jeftinije. Prve su žrtve novog doba zapravo postali glazbenici, svirači harmonijuma i table koji su pružali glazbenu pozadinu za ples i zavođenje. Postali su potrošna roba, ukras bez kojeg se može, postali su suvišni. Glazba sa kasetofona jeftinija je, ako je još uopće potrebna glazba. Ostavivši plesačice bez potpore glazbe i zaštite glazbenika, preostalo je još samo riješiti je svijesti. Zato mušterije sa sobom donose viski. I traže od njih da piju, žele li to one ili ne. I kada djevojka pogleda unatrag, prema svojoj obitelji, neplaćenim računima, pa ponovo pogleda muškarca pred sobom - shvati da joj je alkohol prije saveznik nego neprijatelj.

U takvu je okružju i vremenu Iqbalova sestra počela plesati. Glazbenici bi svirali Rag Durbari, kraljevski rag, a Iqbalova bi sestra izvijala kukuve poput cigaretnog dima i lažnog sjećanja na događaje koji se nikada nisu zbili osim u našim htijenjima kojima se branimo od praznjikava zvuka svakodnevice. Slijedeće godine, rodila je sina. Iqbal je po drugi puta morao proživjeti vlastito djetinjstvo, i to ovaj put bolnije nego prvi put jer je sada sasvim dobro razumio sve što se oko njega zbivalo. Mušterije bi dolazile noću a Iqbal bi uzimao dječaka i nosio ga na krov. Dijete bi plakalo, a on mu pjevao uspavanke kojih se sjećao iz vremena kad ih je njegova mati pjevala njemu i njegovoj sestri. Sestra je za to vrijeme plesala ne obazirući se na djetetov plač. Iqbal je, međutim doro znao gdje su bile njezine misli dok je sa smješkom zabavljala mušteriju.

U Pakistanu postoji izreka o žabi i bunaru. Žaba iz bunara ne vidi ništa osim malog komadića neba nad sobom, i zato je prikraćena u svakom znanju i nauku. Žaba je stoljećima živjela u svom bunaru i bila simbolom neznanja u pakistanskoj usmenoj predaji. A onda je nastupilo sretno doba elektronskih medija koje je - ponosno su govorili teoretičari modernih vremena - izvuklo žabu iz bunara i televizijskim joj ekranom otvorilo svijet kao novo i neposredno iskustvo kojeg u bunaru nije mogla imati. Svijet sa ekrana doduše se doimlje šarenijim, ali sumnjam da je žaba išta mudrog naučila iz njega. Jer svu kontemplativnost na koju je jedino i mogla biti upućena dok je obitavala u bunaru rado je odbacila kao sada nepotreban napor. Zauzvrat, dobila je pred sobom svijet koji je gotov, potpuno domišnjen, kojeg ne samo da ne treba već ga je i bolje ne promišljati. Treba mu se samo prepustiti. To je doba televizije i modernizacije. Doba globalizacije koja potire razlike i uvodi nas u eru rascvjetalog đulistana u kojem će svi biti sretni, veseli i debeli. Dok god imaju para kupiti tu sreću, veselje i pretilost od onih koji sve to nude sa globalnih ekrana.

A u Pakistanu se uglavnom gledaju indijski satelitski programi koji su do kraja komercijalizirali azijsku kulturu plesa, glazbe i senzualnosti. Nabrojao sam ih preko pedest, ali mora di ih je barem dvostruko više. To su uglavnom jeftini kanali koji se nimalo međusobno ne razlikuju u metodama povećajna gledanosti programa. Obnažene djevojke, ples i nasilje jedine su slike na rasporedu. U tradicionalno zatvorenom društvu u kojem je zabranjeno svako izvanbračno druženje muškarca i žene, to potiče upravo eksplozivnu seksualnu frustruiranost koju je gotovo nemoguće zadovoljiti, te se ona premeće u neku nedefiniranu ali uvijek prisutnu agresivnost prema ženama. Tako je žena s Hera Mandija prečesto izložena najgrubljem nasilju od koje je nitko ne može zaštititi.

U ovoj četvrti često bacaju kiselinu u lica djevojaka, ali to nipošto nije posebnost Lahorea ili Pakistana. To je upravo omiljen način osvete ostavljenog ili neutaženog muškarca u cijeloj južnoj Aziji. Ženu koja ne uzvraća naklonost ili želi pobjeći od terora posesivnosti sačeka se na ulici s litrom solne kiseline koja joj se baci u lice. Ako preživi, takva žena više nikada neće privlačiti poglede drugih muškaraca. A kurtizane s Heera Mandija upravo su idealne žrtve, jaganjci koji na sebe preuzimlju sve nepravde svijeta jer ih nema tko zaštititi. Odavna se sva seksualna frustriranost lahorskih muškaraca slama na djevojkama dijamantima, sve do patološke posesivnosti koja radije ubija ili unakažava nego što biva odbačena. Jer oni koji ne znaju zavrijediti ljubav žene već je kupuju na jedan sat ili jednu noć, ionako nemaju načina saznati da se veličina svake ljubavi mjeri količinom slobode koju odabrana žena prema toj ljubavi može iskazati.

S prvim znacima muževnosti, Iqbal se oboružao nožem čvrsto odlučivši sačuvati lica žena s Heera Mandija pod cijenu unakažavanja lica unakazitelja. Postao je zaštitnik lahorskih kurvi, spreman na još manje milosti od onih koji milosti prema djevojkama Heera Mandija nisu uopće imali. Krstario je ulicama sa uvijek spremnim nožem. Nisam ga nikada pitao koliko često ga je i potezao jer sam bio sasvim siguran da je u svom dijeljenju pravde bio milosrdniji nego što bih to bio ja. Ali i stoga što mi nož u njegovim rukama nije bilo moguće zamisliti. Iqbal je bio valjda najblaži čovjek kojeg sam uopće sreo. Mekog glasa od kojeg je sjetniji bio samo njegov pogled čovjeka koji je vidio sve što se uopće dade vidjeti, i iz tog kaosa nasilja i besmisla izašao s aurom sveca. Sa spoznajom da je blagost jedina snaga i oživljenom porukom nekog katoličkog misionara koji je jednom bio prošao kroz Lahore gdje mu se put križao sa Iqbalovim usput mu odajući tajnu: ljubav se množi kada se dijeli!

- Ljudi rođeni u ovoj četvrti nikada je ne mogu napustiti. Ne mogu se oženiti izvan ove zajednice. Ja sam morao putovati daleko odavdje, do sela u kojem nikada nisu čuli niti za Lahore niti za Heera Mandi, da bih pronašao ženu. U suprotnim, da su znali odakle dolazim u prošnju, nikada joj roditelji i braća ne bi dopustili da se uda za mene.

Predbračna je kupovina zlatnog nakita trenutak u kojem uživa svaka pakistanska žena. Zlatni se nakit ne kupuje samo za djevoju koja se udaje. I već udane žene iskoristiti će priliku vjenčanja rođakinje ili prijateljice za kupnju novog komada nakita i za sebe, a ne samo za polklon mladenki. Zlato se kupuje na lahorskoj tržnici zlata. To ime nema nikakve metaforične natruhe u sebi poput tržnice dijamanata, tu se jednostavno prodaje zlatni nakit. Ova se tržnica nalazi izvan ograđenog grada, u dijelu Lahorea izraslog za britanske kolonijalne uprave. Jer, poštene žene nerado ulaze u ograđeni grad. Ponekad petkom, do Wazir Khanove džamije, ili do starog bazara. No, otuda moraju otići mnogo prije nego li sunce počne zapadati i na travnjaku se, u sjeni minareta, počnu okupljati pripovjedači priča. Tržnica zlata njihov je pravi svijet. Svijet u kojem su zaštićene legalitetom supruge, majke, sestre. Svijet stvoren u slavu njihove ljepote, ženstvenosti i sigurnosti.

Djevojke Hera Mandija ne pohode tržnicu zlata. Svečanost vjenčanja nije predviđena za njih. One se ne udaju. Niti se udaju njihove sestre, niti prijateljice. Pored njih i njihove izvanbračne djece prolaze trublje nečijih tuđih vjenčanja. One se, naravno, jednako vole uređivati. Ali, djevojke Hera Mandija ne uređuju se za svoje mladoženje, već svoje mušterije. I zato, da bi u svem to besmislu postojao neki red, umjesto svega toga one imaju svog anđela čuvara Iqbala Hussaina, da ih brazgotinama kista koji se ne želi nikome dodvoriti niti dopasti, zaustavi u vremenu gdje će nadživjeti sve one sretnice čiji je život protekao kao povjetarac. Bez poniženja i padova, ali istovremeno i bez osjećanja nadvremenosti.

Rođenjem na Hera Mandiju ne gubi se samo mogućnost udaje. Tkogod je rođen ovdje teško će uživati ikakav društveni ugled izvan vlastite četvrti. Biti rođen na Hera Mandiju znači biti obilježen i nepoželjan za bilo kakav posao izvan tržnice dijamanata. Iqbal Husein samo je jedan od onih koji je tu obilježenost iskusio gotovo kao prokletstvo. Prešao je put od zaštitnika prostitutki i uličnog nasilnika do profesora na lahorskoj likovnoj akademiji. Njegove slike cijeni sve više ljudi. Ali njegov ugled neće nikada preći zidove ograđenog grada.
- Ovaj grad i ovo društvo vrlo su okrutni. - rekao mi je. - U koledžu gdje predajem, na početku nove školske godine dekan upoznaju studente s nama profesorima. “Ovo je profesor Iqbal Hussain, on će vam predavati slikarstvo.” Studenti su vrlo radoznali, žele znati sve o svojim profesorima. Tko smo, odakle dolazimo. Prvog dana lijepo me pozdrave, sjednu pored mene, pričaju mi. Ali čim saznaju da dolazim sa Hera Mandija, prestanu me pozdravljati. Razgovaraju sa svojim roditeljima, a oni im kažu: ”Ne prilazite mu – mnogi su mi studenti to rekli – ne idite mu blizu, on je vrlo zao čovjek.” Ne družim se sa ljudima s koledža. Neman prijatelja među njima. Čak ni ne govorimo isti jezik. Uostalom - o čemu bi pričali? Mene ne zanimaju automobili, moda... Imam tisuću briga na pameti. Moram naporno raditi da bih pomogao mojim ljudima. Ne vole me na koledžu. Znam da sam izopćenik. Podnose me samo zbog mojih slika. Inače bi me izbacili sa koledža. Tko bi me tamo zaposlio? Ja sam vrlo jaka osoba. Ali – koliko ću dugo to biti? Neki mi kažu: “Dobro zarađuješ, zašto ne odseliš odavdje”? A zašto bih selio? Nikada. To ne bi bilo pošteno. Osjećam se vrlo ugodno među ovim ljudima. Čovječniji su od ostalih. Pristojni. Njihov smisao za humor, glazbu... to je začudno. Znam da moje slike uznemiruju mnoge. Znam da se te slike neće lako prodati. Ali, ja slikam zbog sebe. Dugujem to mojim ljudima, samo sam njima posvećen. Ne opterećujem se time što se događa u Evropi, njujorškim galerijama... Samo pokušavam pošteno, i bez ikakvih intelektualistčkih pretenzija, raditi svoj posao.

Na stolu Cookoo restorana odjednom sam postao svjestan ostataka naše večere i posuđa s tragovima žute boje curryja i crvene paprike. Zrna sezama popadala sa afghanistanskog kruha ležala su razbacana na ploči stola i ako bih samo malo zaškiljio kunem se da bi se pretvarala u mrave ili neke druge bube i miljele uokolo tražeći mjesto gdje će sići dolje na pod.
- Ali, tko je ona žena sa mrtvim djetetom u rukama? - morao sam znati.
- Samo moj strah. Strah da će ta žena biti moja majka sa mojom sestrom u rukama.
- Ali, tvoja majka umrla je prije tvoje sestre.
- Da.
- Tvoja sestra umrla je kao odrasla žena, ne kao dijete.
- Da.
- Tko je onda na slici?
- Moja majka i moja sestra. One su umrle već onda kada sam ja, bojeći se za njihove živote, olakšanje našao u tome da ih naslikam umjesto da ih spasim i odvedem sa Heera Mandija. Hajdemo, moram obiće svoje ljude.

Ostavili smo svo ono posuđe na stolu i krenuli van. Sin njegove sestre, sada već sasvim odrastao mladić, prihvatio se pospremanja stola za nama. Krenuli smo u večer puno mirisa i buke. Prvo po desetke kutija cigareta i čokolada u susjednoj trafici, zatim lijekove i vitamine u ljekarni tik do nje. A zatim labirintima ograđenog grada, kroz dvorišta i haustore pune jeke ulice i tragova života. Do ostarjelih plesačica koje već odavna nisu plesale i koje više nikoga ne mogu zavesti. Tu im je Iqbal predavao svoje darove, ili ih ostavljao uz krevet za one koje su već bile pozaspale. Opuštenost kojom je dijelio svoj zakat bila je potpuno istovjetna opuštenosti žena koje su taj svojevrstan vjerski porez primale. Bez velike geste i nepotrebne zahvalnosti. Tako Iqbal Hussain troši novac kojeg zarađuje prodajom slika i dobiti restorana, sretan što je njegova sudbina svijet Hera Mandija, a ne društvo umjetničkih i mondenih krugova Lahorea. U večernjim šetnjama brine on o isluženim plesačicama koje su odavna izgubile i privlačnost i snove. I o kojima nema tko brinuti. Za njih, Iqbal Hussain posljednje je utočište suosjećanja u svijetu osrednjosti i ravnodušja.

Lahore, 2000.